ZAGREPČANIN Darije Petković (46) nije nikad bio ozbiljnije bolestan i nije spadao u rizičnu skupinu. Ipak, proživio je tešku covid-infekciju. Korona mu nije odmah dijagnosticirana, a na kraju je završio u bolnici i borio se za život.
Kao profesionalni fotograf, sve kroz što je prošao bilježio je fotoaparatom. Za HTV je podijelio svoje fotografije i priču, kako je naveo, iz jednog razloga - da nitko više ne bi rekao da koronavirus ne postoji.
"Ja sam imao gripu više puta i mogu vam reći da je gripa mala beba prema ovome"
"Ljudi često kažu - to je samo obična gripa. Ja sam imao gripu više puta i mogu vam reći da je gripa mala beba prema ovome, i prema tome kako se osjećate, i prema tome kako to traje, i prema posljedicama koje može prouzročiti korona - srčani udar, moždani i slično. Nikako nije dobra komparacija s gripom.
Negdje pred kraj 6. mjeseca osjetio sam neke trnce po tijelu, uz kičmu, i neku opću slabost i nelagodu. Izmjerio sam temperaturu i bila je već neka niža temperatura, 37,3. Odmah sam pomislio da nije dobro. Bio sam sam. Kćeri su bile kod bake, a žena na putu. Bio sam sam kod kuće tih tjedan dana. Imao sam cijelo vrijeme visoku temperaturu, nisam mogao jesti. Onda sam kontaktirao liječnicu koja mi je dala uputnicu za testiranje.
Test je bio negativan, kao: 'Nemate koronu.' No, s obzirom na to da mi je bilo dosta loše, napravili su mi i snimku pluća na kojoj se vidjelo da imam dvostruku upalu pluća, oba plućna krila. S obzirom na to da su rekli da nemam koronu, poslali su me kući i dali su mi Sumamed. Srećom, imao sam visoku temperaturu pa se nisam mogao kretati među ljudima, nego sam ostao kod kuće jer sam u suprotnom mogao zaraziti neki broj ljudi jer, kao, nemam koronu. Ispalo je - temperatura, upala pluća - to ćemo riješiti.
Postajalo mi je sve lošije. U međuvremenu se vratila supruga sa službenog puta i rekla mi da idemo još jednom u bolnicu jer stvarno mi nije bilo dobro.
Došao sam drugi put u "Fran Mihaljević", novi test je bio pozitivan. Odmah su me stavili na dodatni kisik kroz masku i tako je počelo moje liječenje koje trajalo 26 dana.
"Mislite da ste loše, ali zapravo niste još loše. Loše ćete postati za par dana"
Mislite da ste loše, ali zapravo niste još loše. Loše ćete postati za par dana, odnosno loše sam postao za par dana. U krajnjoj fazi sam došao do toga da nisam mogao napraviti tri koraka. Ne možete pričati i izgubite svu energiju, kao da vam je netko sve isisao.
Ako sam trebao otići na WC ili do umivaonika, trebao sam prvo skupit snagu i po sat vremena. I mislim si moram li stvarno otići. Jedva odete do umivaonika jer ste potpuno iscrpljeni i slomljeni.
Bolničko liječenje je bilo različito u ove dvije etape: kad sam bio na odjelu 5 i na odjelu intenzivne njege.
Na odjelu 5 je liječenje takvo da vam osoblje koje je vrlo profesionalno i kvalitetno u prostor liječenja dolazi pet-šest puta dnevno, obave što trebaju i izlaze van. Nemate kontakt s medicinskim osobljem kao što inače imate.
Liječnici vas zovu telefonom, vi se prijavljujete telefonom, znači kroz tehnološku bazu jer se izbjegava kontakt. Dobivate ono što trebate, hrana, lijekovi i to je to. Vi ste zapravo u sobi sami.
"Jako mi se stanje pogoršalo, više nisam mogao ništa"
Jako mi se stanje pogoršalo i kako nisam više mogao ništa, dovezli su me s bocom kisika na kolicima na aparat za slikanje pluća. To se obavlja tako da stojite i rukama obgrlite taj uređaj. I onda mi bolničar veli da se pomaknem malo lijevo, a ja sam bio toliko loše da to nisam mogao, nego sam pao na pod.
Vidjeli su da nisam dobro pa su me prebacili na intenzivnu, gdje je liječenje drugačije i gdje su stalno prisutne medicinske sestre i tehničari. Ja sam ležao na krevetu i dok sam bio tamo, nisam se nikud pomaknuo. Kupaju vas na krevetu, donose vam hranu, tamo sam bio postavljen i nema micanja. Većina ljudi ostane oko sedam dana, a ja sam ostao skoro tri puta duže jer sam imao teži oblik bolesti. Promijenio sam više cimera.
Prije nego što je Stožer donio pravilo nošenja maski, ja sam već ranije krenuo s maramom koju sam nosio jer nekad znam kašljucati i kihati od alergije i ne želim da se drugi osjećaju neugodno. Kasnije se nisam više uopće vozio tramvajem, išao sam uglavnom pješice. Bez obzira na to što sam se maksimalno pridržavao svih mjera i pazio, došao sam na Akademiju dramske umjetnosti gdje predajem i taj dan sam se negdje zarazio. Ne znam gdje i na koji način. No po kasnijoj analizi epidemiologa, to je bilo taj dan.
"Cijelo vrijeme sam se pitao - što ako zarazim nekoga"
Na sreću, nisam zarazio nikoga od članova svoje obitelji ni od kolega, studenata i ljudi s kojima se družim. S te strane sam bio netko tko je dobio bolest, ali je nije prenio dalje. To mi je bila olakotna okolnost jer sam čitavo vrijeme mislio: 'Što ako zaraziš nekoga?' To je jedan dodatni teret svakome. Niste svjesni da ste zarazni i onaj moment kad mi je test bio negativan, mogao sam ići okolo i nekoga zaraziti.
Još uvijek zapravo ne znamo što korona može učiniti našem organizmu i kakav će biti ishod. Ono što sam primijetio je gubitak kose. Kad se kupam i tuširam, puno je više kose u kadi nego što je bilo prije, i to znatno više. Znači, kosa mi otpada. Još nisam potpuno zdrav, još nisam potpuno u formi kao što sam bio prije. Očito će trebati još vremena prije nego što mi se kapacitet pluća vrati i dok budem mogao potrčati kao što sam mogao prije ili se penjati na Sljeme kao što sam to mogao prije. Puno češće se iscrpim. To su mi i najavili, da će oporavak trajati duže.
Što se tiče ljudi koji ne vjeruju i koji misle da je to sve skupa bezveze, to je jedan od razloga zašto sam i pristao s vama razgovarati, da malo osvijestimo tu problematiku. Znači, ja nisam zastupnik ni jedne političke ili nekakve druge opcije, ja sam netko tko je direktno proživio 26 dana bolnice i 30 ili 35 dana bolesti i loše faze u svom životu. Važno je da o tome razgovaramo i osvijestimo da je to bolest koja može za određeni broj ljudi biti jako loša i pogubna. Ja sam za to da se maske nose, da se razumijemo. Ako pomognu da se smanji samo deset posto slučajeva - super", ispričao je Petković za HTV.