Ideja o vjeronauku kao prvom ili posljednjem satu nastave je prljav trik

Foto: Index/Pixsell/123rf

PROFESORICA zemljopisa više ne može dolaziti ponedjeljkom prijepodne, moli da se nastava prebaci na utorak posljednja tri sata. Profesor hrvatskog mora na operaciju, jedan dio nastave može preuzeti kolega s nepunim fondom sati, a za drugi dio bi mogla uskočiti kolegica iz susjedne škole. Nova profesorica matematike ne može ići sasvim po rasporedu prethodne kolegice, problem su joj srijeda i petak ujutro. Nastava biologije u petak je otkazana, učenici mole da ih se onda pusti i sa 6. sata, nema smisla da čekaju pola dana.

Nemoguća misija

Izgubili ste se malo čitajući ovo? Ali to je praktički svakodnevno iskustvo ravnatelja u našim (i ne samo našim) školama. Nisam nikada bio ravnatelj, samo sam 20 godina bio u braku s ravnateljicom srednje škole (u braku smo i dalje, samo ona više nije ravnateljica). 

U malim školama naizgled je manje problema, ali ondje imate dosta nastavnika s nepunim radnim vremenom, koji rade i u nekoj drugoj školi, pa morate sinkronizirati rad. U velikim školama raspored postaje kompliciran kao projekt Apollo. 

Ali sad vam to ne pričam zato da biste se sažalili nad sudbinom školskih ravnatelja. Nego samo da bih vam na jednostavan (ok, ne baš jednostavan) način objasnio sve o onoj temi stavljanja vjeronauka na prvi ili posljednji sat nastave. 

Nemoguća misija. Zaboravite na tu ideju, nikada nije ni bila moguća. Ja sam se još prije 20 i kusur godina smijao kad su o tome pričali. Nama u našoj školi - maloj, ali s dva (kasnije i tri) programa - to nikada nije uspjelo.

Ne zato što smo zli ili nesposobni. Nego zato što se to ne može napraviti.

Muke s vjeroučiteljem 

Mislite da može? Već ste čak i složili takav raspored? Upravo je kolega iz informatike javio da više neće raditi u školi. Znate za dvojicu koji ga mogu mijenjati, svaki po pola. Barem dok ne nađete trajniju zamjenu. Ali, avaj, pogodili ste, oni ne mogu po onom rasporedu. Profesoricu iz fizike ne možete cimati, tek se vratila s rodiljnog, ostaje vam samo mladi i još neoženjeni vjeroučitelj. 

Ipak, zamislite na trenutak da ste i složili raspored tako da je vjeronauk samo prvi ili posljednji sat.

Čestitam, upravo ste osudili vjeroučitelja na jednu vrstu kazamata. On će doći ujutro, održati prvi sat i onda imati četiri sata pauzu pa onda održati šesti sat. Ako vaša škola nije jednosmjenska, održat će i prvi sat popodne. I onda čekati nekoliko sati do šestog sata popodne. 

I neće mu biti svejedno što ima takav raspored. Bude vam se i požalio, upitat će vas možete li mu ga ipak malo prilagoditi. Da ne visi u školi od 8 do 18 radi četiri sata nastave. Što god vi o vjeronauku u školi mislili (lako možete pogoditi što ja mislim), nije red da bilo koji profesor bude u školi cijeli dan ili da se vozika doma i natrag triput dnevno.

Bezvezni trik

Ja i ne znam tko je prvi izvalio da će vjeronauk biti striktno prvi ili posljednji sat nastave. Taj ili nije znao što priča ili vam je htio prodati jeftinu i bezveznu foru kako bi se lakše progutala sama ideja držanja vjeronauka u školi. Sad ga imamo već trideset godina i točno toliko godina slušate i čitate o nepoštovanju tog, kao, obećanja. Onaj tko ga je dao nije ga ni mislio održati, pomirite se s time. 

U srednjim školama nastava vjeronauka drži se (uglavnom) kad i njemu alternativna nastava etike. Sve dok vam profesorica etike ne javi da nikako više ne može četvrtkom ujutro. Ili dok vjeroučitelj ne zamoli da posljednji sat ujutro bude slobodan. 

U osnovnim školama i ne postoji alternativa vjeronauku. Kad god ljude pitate zašto uopće imamo vjeronauk u školi, oni onda vele kako ga i Nijemci imaju (valjda još od vremena Luthera). Ali kad ih pitate zašto onda, baš kao i Nijemci, ne postoji etika i za osnovce, onda ste zapravo ili jugokomunist ili Srbin ili homoseksualac ili mason. Ili sve to zajedno. 

Naše ću zagovaratelje školskog vjeronauka početi shvaćati malčice ozbiljnije tek kada se budu zauzeli i za etiku u osnovnoj školi. Ministar Fuchs je nešto stidljivo nabacio po tom pitanju, ostaje nam još vidjeti misli li on ozbiljno. Nijemci su odavno razradili program za sve dobi, možete ih praktički iskopirati. Ne mora biti etika - meni se, zapravo, više sviđa ideja neke kulture: da djeca koju ne zanimaju otajstva i spasenjski nauk dobiju poduke o filmovima, o popularnoj glazbi, o dobrim stripovima i svemu onome o čemu se inače u našim školama više manje i ne uči. 

Najbolji izlaz iz situacije

Mene zapravo uopće nije briga što Nijemci već pet stoljeća imaju vjeronauk u školi (Luther je školu i inače zamislio kao prilično usmjerenu vjerskom odgoju). Po sebi je neprihvatljivo da djeca o vjerskim dogmama uče punih 12 godina. Ako se sjećate ideološki nabrijane škole u Jugoslaviji, ondje su se predmeti poput teorije i prakse socijalističkog samoupravljanja učili četiri godine, striktno u srednjoj. Čak su i komunisti imali neku mjeru u ispiranju mozga mladima. 

Zapravo, nakon 30 godina držanja vjeronauka u školama, što je hrvatski obrazovni sustav time zaista dobio? Što su to mladi uistinu naučili a da to ne bi bez nekog većeg problema naučili i na crkvenom vjeronauku?

Apsolutno ništa, da si ne lažemo. Nikakva sposobnost nije razvijena, nikakav posebno kvalitetan odgoj nije postignut. Ni sama Crkva, prema nedavnoj vlastitoj anketi, ne može biti zadovoljna rezultatima. 

Vjeronauku je naprosto mjesto u crkvi, a ne u školi. Ondje neka bude koji god hoće sat. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Pročitajte više