NA ULICAMA hrvatskih gradova, u kafićima, javnom prijevozu, trgovinama i obrtničkim radnjama svakim danom može se vidjeti sve više ljudi koji se sve manje ili nimalo pridržavaju epidemioloških mjera i preporuka za sprječavanje širenja covida-19.
Kreću se i sjede bez ikakve distance, ne nose maske u zatvorenim prostorima, rukuju se, grle, ljube, dodiruju sve i svašta...
S jedne strane to je očekivano jer nam Nacionalni stožer već danima predstavlja podatke i šalje poruke prema kojima u Hrvatskoj nema nekontrolirane, slobodne cirkulacije virusa u populaciji i ljudi su se, nakon dugotrajnog lockdowna, zaželjeli normalnog života. Osim toga, gotovo svaki dan slušamo i obavijesti o službenom popuštanju određenih mjera.
S druge strane, brojne mjere i dalje ostaju na snazi. Među ostalim, zatvorena su multipleks kina, veći dio učenika i dalje prati nastavu na daljinu, a također nad nama bdije generalna preporuka da se trebamo odgovorno ponašati, ponajviše s televizora.
Velik, ali nepregledan spisak preporuka HZJZ-a
Konačno, na stranicama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u rubrici Koronavirus – najnovije preporuke, može se naći poduža lista savjeta kako se trebaju ponašati razni ljudi i razni subjekti u raznim situacijama i dijelovima društva. Tu se može naći svašta, od preporuka za roditelje školske djece i organizatore medijskih konferencija, preko onih za crkve ili muzeje do onih za salone za pedikuru i tetoviranje.
No u toj šumi nije se lako snaći, a neke važne preporuke koje bi trebale biti na popisu, nemoguće je pronaći. Primjerice, nedostaju upute za rad stomatoloških ordinacija i za ponašanje pacijenata u njima. Iako su zubari počeli raditi, na stranici HZJZ-a čak ni to nije jasno evidentirano.
Ipak nije sve po starom
Nije čudo da će mnogi biti zbunjeni, da će se pitati na što još treba paziti, ako uopće treba išta. I zašto uopće treba paziti, ako nemamo virusa?
Epidemiolog Branko Kolarić s Medicinskog fakulteta u Rijeci za Index je objasnio da mjere koje sada imamo i koje su na snazi, trebaju ostati kao tzv. novo normalno.
"To su mjere održavanja socijalne distance i mjere nošenja maski u zatvorenim prostorima u kojima ne možemo održavati udaljenost od drugih od najmanje dva metra“, kaže Kolarić.
"Iako se čini da virusa nema, i zaista ga nema u cirkulaciji, nema ga zbog toga što se pridržavamo navedenih mjera i zbog toga što za ljetnih mjeseci puno više boravimo na otvorenom. No i dalje preporučujemo održavanje socijalne distance jer ako je smanjimo možemo ponovno imati povećanu pojavu virusa, osobito ako uđe u zemlju preko turista ili migracija radnika“, tumači naš sugovornik.
Treba zadržati navike za mogući drugi val
Smatra da je također važno da ne izgubimo naviku održavanja društvene distance do jeseni, kada se očekuje mogući drugi val pa će se ponovno snažnije raditi na provođenju mjera socijalne distance, uključujući i higijenu ruku i prostora.
"Naime, čak i da nemamo novi val zaraze, treba ga nastojati prevenirati dok god nemamo cjepivo ili dok se virus ne eliminira. Drugim riječima, mjere imaju funkciju sada, ali se također još neko vrijeme treba navikavati živjeti na ovaj način“, kaže.
Virus nije oslabio, nema potpunog opuštanja
Budući da se čini da virus u Europi jenjava, mnogi se pitaju, a neki otvoreno nagađaju da je on mutirao i oslabio. No Kolarić kaže da je to slabljenje posljedica epidemioloških mjera i ljetne sezone, a ne mutacije virusa.
"Virus se nije toliko promijenio da bismo mogli reći da imamo neki novi virus koji je manje zarazan ili da uzrokuje drugačiju kliničku sliku. On je uglavnom ostao isti. Mutacije koje se bilježe kod njega uglavnom su malene i on nije značajno promijenio svoja svojstva. Da jest, to bi se znalo. Pisalo bi se u novim znanstvenim radovima i u medijima o tome", kaže Kolarić.
U prilog tome govori novi razvoj situacije u Južnoj Koreji u kojoj su vlasti u četvrtak najavile da će morati postrožiti neke mjere jer se nakon njihova opuštanja ponovno bilježi nagli porast oboljelih, osobito u noćnim klubovima.
Zbunjujuće poruke
U Hrvatskoj je donedavno vrijedila preporuka da se ostaje kod kuće koja je sada zamijenjena porukom da budemo odgovorni. Takva uputa za opću je populaciju uglavnom previše općenita i nejasna.
Kolarić kaže da se njome podrazumijeva da treba nastaviti provoditi poznate temeljne preporuke za suzbijanje širenja virusa.
"To su držanje distance, pranje ruku i izbjegavanje dodirivanja lica, kašljanje i kihanje u lakat, a ne u ruke ili prema drugima te higijena prostora", kaže Kolarić.
"Sada kad nemamo cirkulaciju virusa, mi bismo najradije živjeli kao što smo živjeli prije. Neke mjere su kontradiktorne, a ni ja ih ne stignem sve popratiti jer ih svaki dan izađe nekoliko desetaka novih. Također, one ne izlaze baš dobrim tempom. Primjerice, imamo mjere za fitnes ili teretane, a još uvijek nemamo za zdravstvenu njegu u kući. Stalno se jako puno toga proizvodi za sve moguće djelatnosti. Mislim da je broj tih mjera malo pretjeran jer to otežava snalaženje. Ja bih radije da su mjere općenitije pa da ih koristi više djelatnosti, a ne da su tako specificirane za svaku. To onda često bude zbunjujuće. Događa se da neke mjere budu relaksiranije, a da su za neku drugu djelatnost još uvijek ostale dosta restriktivne. Teško je sve to isproducirati. Problemi nastaju i kada određeni subjekti počnu sami interpretirati mjere kako im odgovara. Primjerice, ima sportskih subjekata koji onemogućavaju tuširanje, navodno zbog covida-19. No to nije utemeljeno ni u čemu osim u želji vlasnika da uštede vodu i plin", kaže Kolarić.
Ljudi nisu dobili poruku da imamo puno složeniju situaciju, a ne vraćanje na staro
Poznavatelji problematike javnog zdravstva smatraju da tvrdnja da nemamo cirkulaciju virusa ne bi smjela biti opravdanje da se ponašamo kako god želimo. Primjerice, radi se roštilj u šumi. Netko zna kako ga napraviti, a da se šuma ne zapali. No neki ne znaju. Stoga postoji uputa da se u šumi ne pali vatra. Tako vrijedi i ovdje. Epidemiolozi kažu da nemamo virusa, ali da rizik ipak postoji.
Problem je očigledno nastao s pričom o popuštanju. Jedno od temeljnih pravila koje se ističe u svim sustavima upravljanja je da upute moraju biti provjerljive, odnosno kratke i jasne da se svakodnevno i kod ponavljanja neke radnje mogu provjeriti. Istraživanja grešaka u zdravstvenom sustavu pokazalo je da najčešći problem nije neznanje ili zahtjevnost situacije, već propusti koje ljudi načine. Dakle, postoje upute, postoji znanje, ali trebamo i alat koji će spriječiti da se dogodi propust.
Logika je kod nas išla za time da se ljudima daju upute za život za svakodnevne situacije. A život se ne može voditi po detaljnim uputama, već čovjek usvaja neka načela i znanja koja onda ponavlja. Primjerice, temeljna načela u slučaju covida-19 su da čovjek treba izbjegavati mjesto na kojem bi mogao postojati virus te da se treba udaljiti od mjesta na kojem bi mogao njemu izložen. U skladu s takvim načelima osoba si uvijek treba postaviti tri pitanja: jesam li ja sada u situaciji da diram nešto na čemu bi mogao biti virus, jesam li blizu osobe koja možda ima virus te hoću li ja u nekoj drugoj situaciji možda prići osobi i prenijeti joj virus ako ga ja imam? Ovo su u suštini obrasci promišljanja, a zapravo male ček-liste, nešto što koriste čak i piloti, a o čijoj primjeni u medicini je pisao poznati američki liječnik Atul Gawande. Koliko su one važne pokazala je i Svjetska zdravstvena organizacija kad ih je stavila na vrh prioriteta za smanjivanje smrtnosti i komplikacija u bolnicama.
Svatko treba znati što je njegov dio odgovornosti
Osim problema teškog iščitavanja uputa i propusta koje onda činimo, pojavio se i problem uloga i odgovornosti vezanih uz kontrolu mogućeg širenja infekcije covida-19. Naime, građani nisu dobili jasne primjere na koje se mogu ugledati. Primjerice, može se postaviti pitanje zašto nismo vidjeli članove Stožera da se rukuju laktovima i da redovno nose maske. Premijera smo jedva koji put vidjeli s maskom. Mi od njih nismo dobili poruku kako stvari treba raditi. Stoga za nas popuštanje podrazumijeva da se sada svi mogu ponašati kao Andrej Plenković.
Isto tako nije jasno trebaju li nas primjerice trgovine prisiljavati da se ponašamo prema pravilima ili samo omogućiti uvjete da to činimo. Uspjeh u ovakvim situacijama moguć je samo ako postoje jasno definirane uloge i odgovornosti. Sustav mora osigurati uvjete, a pojedinci slijediti načela, znanje i vještine. Ponašanje je individualan čin, a institucije su okruženje u kojem se ono zbiva. Po čemu se suštinski razlikuju pravila ponašanja djece u školi, u trgovačkim centrima i na igralištu? U sva tri slučaja ona se temelje na istim principima i znanjima. No čini se da smo mi pobrkali uloge i odgovornosti.