NAJPAMTLJIVIJI trenutak predsjedničke inauguracije Zorana Milanovića bila je izvedba hrvatske himne u interpretaciji pjevačke dive Josipe Lisac koja je Lijepu Našu podvrgnula jazz rekonstrukciji te proizvela melankoličnu, ali inspirativnu verziju koja će se pamtiti. Bio je to trenutak iz 21. stoljeća, proboj modernizma koji s povijesne scene ispraća ubuđali tradicionalizam.
Šteta što su na inauguraciji prisutni bili i Tuđmanovi crveni mundiri koji s hrvatskom poviješću nemaju baš nikakve veze. No ako ih gledamo kao postmodernističku intervenciju u državni protokol uvedenu direktno iz Tuđmanove fantasy sage o "hrvatskoj državi" i "tisućljetnim snovima", onda postaju zabavni.
>> VIDEO Zoran Milanović postao predsjednik, prisegnuo i obratio se javnosti
Za posljednji trzaj koncepta predsjednikovanja kao folklorne funkcije se pobrinula odlazeća predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je odlučila da je s Pantovčaka isprati pjesma Mi smo garda hrvatska, podsjetivši i na samom kraju na domoljubni kič i prazne geste koji su bili obilježje njezinoga mandata.
Vidljiva trema kod Milanovića
Zoran Milanović je na početku inauguracije vidljivo imao tremu, nekoliko puta se zbunio i nije znao što treba učiniti sljedeće, ali je onda polako stekao sigurnost i održao staložen i sadržajan programatski govor. Tremu Milanović inače nikad nije pokazivao kad je riječ o javnim nastupima, pa se ova može tumačiti i kao izraz svijesti o tome da mu nitko neće oprostiti ako bude onakav predsjednik kakav je bio premijer.
"Patriotizam je stalno i uporno nastojanje na afirmaciji onih aspekata državnosti koji su naše društvo i naše živote učinili – i čine – boljima, slobodnijima, nadahnutijima. Što bude širi i nijansiraniji taj spektar privrženosti Hrvatskoj, to će naša zemlja biti sretnije mjesto za život", definirao je Milanović svoju patriotsku republikansku paradigmu nasuprot nacionalističkog narativa o hrvatskoj državi.
Milanovićeva definicija patriotizma
“Patriotizam zasnovan na najvišim vrijednostima našeg ustava, a ne na mitovima”, poentirao je Milanović.
Istaknuo je da patriotizam podrazumijeva neizbrisivo sjećanje i vječnu zahvalnost muškarcima, ženama i djeci koji su poginuli i koji su patili za našu slobodu u Domovinskom ratu, kao i u antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu. "Patriotizam je i svijest o trijumfalističkim posrnućima koja su, nažalost, ponekad pratila naše pobjede u ratovima, pri čemu ne treba uspoređivati ili izjednačavati ta posrnuća", dodao je. Drugim riječima, Jasenovac i Bleiburg nisu isto.
Citirao je Yuvala Noaha Hararija i EKV, iznenađujuće veliki prostor u govoru dao temi kulture koju je inteligentno pozicionirao kao mnogo važniju nego što joj se u Hrvatskoj danas priznaje, svoju poziciju opisao kao onu “konstruktivnog faktora”, založio se za prihvaćanje različitosti i naklonost prema manjinama itd.
Demokraciju u epohi društvenih mreža
Značajno je i što je Milanović u svojem govoru načeo temu funkcioniranja demokracije u svijetu postistine, u kojemu društvene mreže utječu na to kome građani vjeruju, a kome ne. To je izazov suvremenosti kojim se treba početi baviti i hrvatsko društvo, inače pretjerano usmjereno unutra i uljuljkanu u lažnu sigurnost fantazije o hrvatskoj nepromjenjivosti.
Milanovićeva minimalistička inauguracija bila je kratka i funkcionalna, taman iznad gornje granice nedovoljne ceremonijalnosti, zapravo je više sličila primopredaji dužnosti u nekoj upravi u ministarstvu. Ni prijam nije potrajao dugo, a premijer Andrej Plenković je poslao gromoglasnu poruku svojom odlukom da izbjegne novinare i ode među prvima s domjenka. Doista, tvrda kohabitacija.
"Kuća za sve nas" kao ključna poruka
Milanović je svojom inauguracijom zapravo demonstrirao što znači u praksi dekonstruirati mitove koji su u srži dosadašnjeg poimanja preuzimanja predsjedničke funkcije kao rojalističke priredbe za javnost te predstaviti istinitiju verziju ceremonije, u skladu s ovlastima.
Bit će zanimljivo to kako će se u javnosti primiti Milanovićeva terminologija: republika, “kuća za sve nas” umjesto koncepta doma, jednakost i prihvaćanje različitosti.
No možda je ipak najvažnija Milanovićeva poruka bila da je rat završen. Iako smo u 2020. godini, to se mora ponavljati.
Milanović je u tom smislu u svojem govoru bio dosljedan: od građana RH ne traži (kao dosad) da ginu za domovinu, već da stvaraju, da žive i da puste druge da žive. Iako bi trebalo biti opće mjesto, u današnjoj Hrvatskoj to je blagotvorno čuti od osobe na čelu republike.
Nije to sve skupa bilo jako inspirativno, ali je otkrilo kako Milanović vidi sebe na poziciji predsjednika RH i kakvu Hrvatsku želi. Sada je pred njim pet godina da dokaže svojim radom kako mu inauguralni govor nije bio tek prazna retorika.