"DA, odmah. Prošlo je 16 godina i vidite da ni Amerikanci nisu načisto što da rade", odgovorio je novoizabrani predsjednik Zoran Milanović, u sučeljavanju s još uvijek aktualnom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, na pitanje o povlačenju vojnika iz Afganistana.
A i u intervjuu koji je dao ovog tjedna za Novu TV, prvom nakon izbora, budući vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske Milanović je potvrdio da misli ozbiljno. "Stalno ću to (da se naši vojnici povuku, op.a.) inicirati, to je potpuno bezglava misija. Tamo nema rješenja, pitanje je kad će se SAD povući", rekao je izabrani predsjednik odgovarajući na novinarsko pitanje. Doduše, to je bio prilično čudan odgovor na pitanje hoće li formalno inicirati povlačenje, ali zanemarimo to zasad.
Predsjednik, barem u slučaju vojske, nije samo netko tko u maniri opinion makera gura neke teme u javnom prostoru, tko neobvezujuće predlaže i kritizira, već i vrhovni zapovjednik koji donosi formalne odluke. Vojska je, uz sigurnosne službe i vanjsku politiku, jedna od najbitnijih domena koje pokrivaju skromne predsjedničke ovlasti.
No za to je, barem sudeći prema prethodnom slučaju povlačenja hrvatskog kontingenta sa sirijske Golanske visoravni (koja je pod izraelskom okupacijom) 2013., potrebna i odluka sabora i predsjednika.
Milanović: To nije naš rat, to nije čak ni NATO-ov rat
Stoga nije jasno hoće li Milanović zaista moći narediti povlačenje iz Afganistana, ali jasno je da to želi napraviti. To je prvi put dao do znanja još u srpnju, nakon vijesti o tragičnoj smrti hrvatskog vojnika Josipa Briškog u napadu bombaša samoubojice na vojni konvoj koji je putovao u kamp pored Kabula. Još dvojica hrvatskih vojnika ranjena su u tom napadu.
"To nije naš rat, to nije čak ni NATO-ov rat. Mi smo smanjili hrvatski kontingent na 50 vojnika i onda se kasnije opet povećao. Mislim da Hrvatska treba povući svoje vojnike iz Afganistana", rekao je tada Milanović novinarima.
Naravno, osim pitanja hoće li Hrvatska zaista prekinuti svoje sudjelovanje u NATO-ovoj misiji nakon gotovo 17 godina (sam rat traje jedva nešto duže, oko 18 i pol godina), nameće se i pitanje treba li Hrvatska to napraviti.
Podsjetimo, Hrvatska je prošlog rujna, nešto više od mjesec dana nakon što je Briški poginuo, poslala svoj 11. po redu hrvatski kontingent (HRVCON) za Afganistan. Tamo sudjeluje u sklopu mirovne misije Odlučna potpora, pod vodstvom NATO-a. Radi se o nasljednici misije ISAF (Međunarodna snaga za pomoć pri sigurnosti) koja je završila 2014. Od 2003. do danas kroz ove misije prošlo je više od 5 tisuća hrvatskih vojnika. Trenutno se u Afganistanu nalazi 110 pripadnika i pripadnica Oružanih snaga Republike Hrvatske.
>> Hvala ti Josipe, počivao u miru. Bio si častan vojnik na časnoj misiji
"Američko sluganstvo" ili borba protiv terorizma?
Nakon što je Briški ubijen, u javnosti su se povukla pitanja o tome jesu li naši vojnici u Afganistanu, u kojem i dalje bijesni rat, adekvatno opremljeni i pripremljeni za tako rizičnu misiju, ali i što oni uopće rade u toj dalekoj zemlji. Saborski zastupnik Mosta Miro Bulj zatražio je izvanrednu sjednicu kako bi se raspravilo o "daljnjem sudjelovanju Hrvatske vojske u NATO misijama".
Bivši živozidaš, također saborski zastupnik Ivan Pernar, poznat po svojim gorljivo proruskim i antiameričkim stavovima, tvrdio je opet kako se radi o "sluganstvu američkoj politici" i da vojnici u Afganistan ne dolaze dobrovoljno, već su na to primorani mizernim plaćama i perspektivom dobre zarade na inozemnoj misiji.
S druge strane, hrvatski vojni pilot Stjepan Bedić objasnio je kakav su i koliki doprinos hrvatski i drugi vojnici članica NATO-a ostvarili u Afganistanu.
"2 milijuna djevojčica i 3 milijuna dječaka je dobilo priliku učiti čitati i pisati pa na dalje, zahvaljujući, između ostalog, i skupniku Josipu Briškom. 28% žena u afganistanskom parlamentu također može zahvaliti za tu priliku, između ostalog i skupniku Josipu Briškom. Inače, u Hrvatskoj je 19% žena u saboru, u SAD-u 20%, a u EU 31%", napisao je Bedić.
>> Hrvatski pilot objasnio kako je Josip Briški učinio Afganistan boljim mjestom
Washington je lagao o ratu u Afganistanu, ali ne treba zaboraviti bezbrojne žrtve talibana
Vrijedi još jednom naglasiti, hrvatski vojnici nisu poslani u misiju ratovanja s talibanima, čiji režim je SAD srušio 2001. Službeni cilj ove misije je obuka, savjetovanje i asistiranje afganistanskih oružanih snaga, koje su preuzele glavnu ulogu u borbenim operacijama.
Milanović je na neki način u pravu kada kaže da ni sami Amerikanci nisu načisto što tamo rade i da je pitanje vremena kad će se povući. Američki predsjednik Donald Trump dao je do znanja da zaista želi povući vojsku iz te zemlje. Takozvani Afganistanski dokumenti, koje je Washington Post objavio u prosincu, otkrivaju da je američko vodstvo kontinuirano zavaravalo javnost oko napredovanja rata u kojem je poginulo više od 2300 američkih vojnika, a ranjeno više od 20 tisuća. Poginulo je i 1100 vojnika američkih saveznika. Broj ubijenih i ranjenih civila u Afganistanu od 2009. prešao je 100 tisuća samo od 2009..
Washington je manipulirao statistikama kako bi uvjerio javnost da pobjeđuje u ratu, dok je u isto vrijeme zatvarao oči pred korupcijom u Kabulu, otkrili su ovi dokumenti. "Američkom narodu se konstantno lagalo", rekao je specijalni glavni inspektor za rekonstrukciju Afganistana, John Sopko.
S druge strane, i to ne treba zaboraviti, korupcija i civilne žrtve afganistanske vojske i NATO snaga blijede u usporedbi s islamističkim terorom i tiranijom talibanskog režima nad stanovništvom dok je bio na vlasti i sada dok je u gerili.
>> Zašto su hrvatski vojnici uopće u Afganistanu?
Umirovljeni časnik Hrvatske vojske: To nisu plaćenici ni psi rata, nego profesionalni vojnici na misiji
O ovoj temi razgovarali smo s jednim umirovljenim visokim časnikom Hrvatske vojske.
"I u Americi je prije 11. rujna 2001. javno mnijenje bilo protiv slanja vojnika u misije u inozemstvu. Nakon toga se stav promijenio, rekli su - oni su tu, idemo ih tući tamo prije nego dođu do nas. Ali vreće s mrtvacima koje se vraćaju u zemlju jako utječu na javno mnijenje, a onda i na politiku", rekao nam je ovaj umirovljeni časnik HV-a.
O Milanovićevoj najavi povlačenja nema baš pozitivan stav: "Ne znam na temelju čega Milanović to bazira. A postoji nekoliko razloga za sudjelovanje u misiji u Afganistanu. Jedan razlog je taj što je to NATO-ova misija, a mi smo članica NATO-a. Mi ne moramo sudjelovati u svim misijama, ali možemo sami procijeniti što nam znači koja misija, kakve su okolnosti, rizici i za što smo osposobljeni. Negdje unutar NATO-a moramo dati svoj doprinos."
"Misija u Afganistanu definitivno ima pozitivne ciljeve"
"Dalje, ta misija u Afganistanu ima definitivno pozitivne ciljeve: tamo se uzgaja mak, odatle se izvozi heroin, ako možemo pomoći da se to zaustavi, odnosno drži pod kontrolom, da osposobimo lokalne vlasti da to rade, onda je to dobar razlog", navodi ovaj umirovljeni časnik, pa dodaje: "A treba imati u vidu i tko je na drugoj strani. A to je živo zlo, u rangu s ISIS-om. A svijet je naravno povezan, vidjeli smo to već. Stoga mi u okviru te misije radimo što možemo."
"Također treba imati u vidu da tamo ljudi idu dobrovoljno, to je njegov vlastiti izbor. To je, naravno, i prilika za dobru zaradu", kaže ovaj časnik, ali smatra da ih to ne čini plaćenicima ni "psima rata", već naprosto profesionalnim vojnicima u jednoj visokostrukturiranoj vojnoj organizaciji. Vojnicima koji odlaze u Afganistan ta misija mnogo znači i za daljnje promicanje u karijeri", tumači naš sugovornik.
Osim toga, naš sugovornik smatra da je lokalno stanovništvo dobro prihvatilo naše vojnike i njihovu misiju i ne doživljava ih kao okupacijske snage, kao što neki antizapadni komentatori tvrde. "Ta misija je opasna, tu nema dileme, ali svi koji smo bili u ratu na neki smo način nosili glavu u torbi. Na nama je da odlučimo, ali čini mi se da ima puno razloga za podržavanje misije", zaključuje ovaj umirovljeni časnik Hrvatske vojske.
Tabak: Nije bilo prave rasprave ni nakon smrti vojnika
Vojni analitičar portala Obris - obrana i sigurnost, Igor Tabak, smatra da u Hrvatskoj zapravo i nije bilo rasprave o našoj vojnoj misiji u Afganistanu, čak ni nakon pogibije Josipa Briškog u srpnju.
"Izvještaji se podnose iznimno rijetko. U tim izvještajima se zapravo kopira sadržaj iz izvještaja u izvještaj. Javnost ima iznimno malen i slab uvid u to gdje su ti pripadnici, što rade, a kamoli čemu to konkretno služi. Stanje na terenu se preispituje izuzetno neredovito. Interes ostanka se ne preispituje uopće, a to nije karakteristično samo za misiju u Afganistanu, nego za sve mirovne misije (u kojima sudjelujemo). Kad Hrvatska ode u misiju, obično se napravi analiza zašto idemo po prvi put, ali nakon što se jednom ode, ako se ne dogodi nešto stvarno neuobičajeno, kao u slučaju povlačenja s Golana ili sada povlačenja iz Iraka, u većini misija u kojima Hrvatska sudjeluje, ono prestaje gašenjem misije", navodi Tabak.
"Hrvatska ima profesionalnu vojsku koja na misijama sudjeluje radi državnog interesa. Ne za svoje dnevnice, ne zato što to hoće. Nego zato što imamo državni interes u tome. Dakle, postojanje i opseg tog državno interesa treba procjenjivati redovito, u skladu s promjenama odnosa među saveznicima i partnerima, ali i u skladu sa stanjem na terenu", kaže Tabak, pa dodaje: "To je rat u kojem NATO saveznici ne samo što ne pobjeđuju, nego ga sve manje vode. Sve je manje ljudi koji sve manje sudjeluju, koji nisu na terenu, koji vode obuku, čuvaju se daleko od svih onih mjesta gdje se puca. Većinu žrtava posljednjih godina snose lokalne snage."
Tabak: Možemo očekivati da će Hrvatska i dalje igrati na sreću
No što ako, odnosno kad se NATO snage povuku iz zemlje? Nije li onda pobjeda talibana nad nesposobnom vladom u Kabulu, koju zove marionetskom, i povratak na stanje prije 11. rujna 2001. samo pitanje vremena?
"To je otvoreno pitanje, budući da talibani kontroliraju divljinu, a vlada u Kabulu kontrolira gradove i komunikaciju između gradova. Jednako tako se i prije ruskog povlačenja pričalo da oni koji su tada kontrolirali gradove i komunikacije između gradova ni na koji način ne mogu opstati, pa su onda ipak barem nekoliko godina opstali", napominje Tabak.
S obzirom na pogibiju Briškog, postavlja se pitanje i jesu li naši vojnici zaista isključeni iz borbenih djelovanja i jesu li zaštićeni.
"Hrvatska je imala izuzetnu sreću"
"Za razliku od dosta prošlih godina, to izgleda da je točno, ali to, naravno, ne znači puno u trenutku kad se krećete oko vojnih objekata, a vojni objekti su mete, prometnice su mete, civili su mete, pojedina ministarstva su mete, vojne škole i regrutni centri su mete... Ali to opet nije toliko bitno, jer je Hrvatska vojska kao profesionalna vojska ondje bez obzira na rizik. Na Zagrebu je da taj rizik procijeni i odvagne prema državnom interesu te da odluči prevaguje li taj interes nad rizikom", zaključuje Tabak, koji smatra da trenutno naprosto nemamo podatke na temelju kojih bismo procijenili hoće li povlačenje naštetiti našem nacionalnom interesu i bi li to bila ispravna odluka.
"Hrvatska se dosta nemarno odnosi prema svojim vojnim i civilnim djelovanjima u inozemstvu", drži Tabak i dodaje da pritisak međunarodnih saveznika ne može biti alibi za takvu nezainteresiranost, prije svega sabora, a onda i ostalih institucija: "Hrvatska je imala izuzetnu sreću i prkosila statistici jer je bez obzira na opsežnost sudjelovanja i visoke rizike imala samo nešto ranjenih i jednog poginulog. Možemo očekivati da će Hrvatska i dalje igrati na sreću."
Naime, kako je o tome pisao u članku za Obris prošle godine, javni dokumenti Ministarstva obrane o djelovanju hrvatskih oružanih snaga u Afganistanu su iznimno šturi, a u saboru se pojavljuju iznimno rijetko. U tom, kao i ranijim izvještajima nema ni opisa stvarnog i aktualnog stanja, iznošenja stvarnih troškova misije, namjeravanih aktivnosti, kao ni eventualnih problema u obavljanju misije, zaključuje Tabak.
Da rezimiramo, postoje dobri argumenti i za ostanak Hrvatske vojske u Afganistanu, ali i za njezino povlačenje. No, takvu odluku definitivno ne bi trebalo donositi na brzinu i radi skupljanja političkih bodova.
Što vi mislite o tome? Recite na u anketi!
*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa kako bismo smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost vlastitih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.