Foto: Luka Šangulin
PUNICA mi je za rođendan kupila crnu Armanijevu polo majicu. Krasna majica, stvarno, samo nisam imao pojma kad ću se naći u situaciji da odjenem nešto Armanijevo. Nisam taj tip. Dva mjeseca stajala je u kutiji, nisam je nikad obukao.
Prije nekoliko dana, urednica nas je iznenadila VIP kartama za Thompsonov koncert na Šalati. Kolegi i meni pružila se nevjerojatna prilika da svjedočimo zagrebačkom koncertu najpopularnijeg hrvatskog pjevača iz VIP lože. One u kojoj sjede very important personsi. Vrlo važne osobe. To smo, bar što se tiče nadolazećeg koncerta, bili nas dvojica. Luka i ja.
Nije više bilo nikakve dileme što s puničinim darom. Crna Armani polo majica činila se savršenim modnim odabirom za ekskluzivni spektakl na Šalati.
Obrijao sam bradu jer mi se činilo da previše isijavam sveopćim indexaštvom i četništvom. Zlu ne trebalo. Raskrvario sam vrat. Zalizao sam kosu prema gore i utegnuo se u crne hlače. Nabacio sam crni kožnjak preko ramena, sjeo u auto i zaputio se prema centru grada. Posljednjih dana savjesno sam preslušavao najveće Thompsonove hitove, kako bih se što bolje pripremio za koncert. Dok sam milio kroz beskonačnu kolonu automobila, lupkao sam prstima od volan i mrmljao Gene kamene u obrijanu bradu.
Parkirao sam negdje gore u brdu, bogu iza nogu, jer se očito cijeli Zagreb odlučio sliti na koncert. Psujući Gene kamene u obrijanu bradu, klipsao sam nizbrdo kako bih se našao s Lukom. Kako se još uvijek ne snalazim najbolje po Zagrebu, odlučio sam pratiti onižeg ćelavca u ispranoj majici na kojoj je pisalo "E moj narode". Putem su nas zaustavili muškarac i žena u beretkama i maskirnoj uniformi. Gotovo, u sebi sam se već oprostio od života. Skužili su me, sad će mi se napiti jugokomunističke krvi, evo upravo ovdje, na stepenicama iznad Šalate. Strah je bio neopravdan. Umjesto prijekog suda, ponudili su mi nekakvu vrpcu s krnjim hrvatskim grbom i prekrasan primjerak domoljubnog trasha. Na jednu naljepnicu su uspjeli nagurati Čavoglave, apstraktni pokušaj grba, munjevito nebo, podignuta dva prsta, Thompsona ovjenčanog lovorovim vijencem i nešto što se činilo kao red sjedala u Cinestaru. Ove rekvizite su mi naplatili dvadeset kuna, i vrijede svake kune.
Rijeke ljudi odjevenih u domoljubni cosplay slijevale su se prema koncertu. Bilo je tu djevojaka odjevenih u sve nijanse crne, s otvorenim pupkovima i šahovnicama nacrtanim na obrazima. Bilo je djece koja su bila od glave do pete zamotana u zastave, podsjećajući na svehrvatske mini beduine. Vidio sam kršne muškarce u maskirnim uniformama kako stežu limenke domaćeg piva i njihove supruge s crnim beretkama kako ih negodujući požuruju. Vidio sam policiju. Nikad više policije. Marice, kombiji, automobili. Interventna, kornjače, civili, prašinari. Svugdje su bili, na svakom kutu. Vidio sam i dvojicu kolega iz Indexa. Morao sam glumiti da ih ne poznajem, ali sam svejedno u prolazu jednom prisno došapnuo da je guba crvena.
Luka i ja našli smo se pred ulazom, odmjeravajući odjevne kombinacije. On je bio malo umjereniji od mene, imao je sako i modru košulju. Ušli smo unutra, pružili kartu redarima i uputili se prema famoznom VIP odjelu. Ne znam što sam očekivao. Kavijar razmazan u obliku Franje Tuđmana, šampanjac koji se slijevao niz čaše posložene da tvore 3D šahovnicu, Srbe koji mašu palmama i hlade Kolindu na baršunastoj sofi ili što već. Dočekalo nas je nekoliko razastrtih šatorastih tendi i hrpa ljudi natiskana na ogradu. Pogledali smo se i plaho upitali jednu gospođu gdje se nalazi VIP. Ona nam je jednostavno odvratila da smo u VIP-u. Dodala je kako možemo dobiti točeno pivo za 15 kuna.
Primaknuli smo se ogradi, nadajući se da ćemo vidjeti nekoga poznatog. Bilo koga. Nikoga nije bilo. Nikoga poznatog. Od mase ljudi u naizgled skupim košuljama koja se grozničavo tiskala i penjala na stolice, nismo vidjeli nikoga vrijednog škljocaja mobitelne kamere. Uzdahnuli smo i otišli po VIP razvodnjeno pivo u plastičnoj čaši i nalaktili se na ogradu. Ispod nas, bogova u VIP Olimpu, valjalo se jezero ljudi i zastava. Nema čega nije bilo dolje.
Vidio sam standardne hrvatske zastave. Vidio sam zastave HOS-a. Također i zastave Herceg-Bosne. Vidio sam zastavu s prekriženim Mamićem. Naravno, bilo je i onih s prvim bijelim poljem. Pa onda zastavu Vatikana. Tu je bila i neka frankenzastava Slovačke i Hrvatske, spojena u jednu. Velike zastave, male zastave, ljudi umotani u zastave, zastave transparenti, zastave plaštevi.
Kraj mene je stajao jedan postariji gospodin koji je s prstom na usnama ganuto promatrao okupljene ljude. Malo dalje je stajao ćelavi tip bez majice s tetoviranom ručnom bombom na sisi.
Kad se Thompson pojavio na pozornici, Šalata je popizdila. Dvije bakice s bakrenom kosom iza nas neumorno su pljeskale kao navijene, ruku široko ispruženih ispred sebe. Dečko od nekih dvadesetak godina, naslonjen na ogradu, počeo je mlatarati glavom kao da upravo proživljava epileptični napad. Pučanstvo u parteru složno je vikalo, krkljalo, pjevalo, skandiralo, hukalo i sve što već ide uz to. Thompson, mora mu se priznati, ima strašnu opremu. Zvučni zid koji je dovukao i montirao nosio je sve pred sobom. Distorzirano domoljublje grmjelo je igralištem dok je ekstatična publika palila bengalku za bengalkom. Jedan od pohoditelja ove glazbene manifestacije, opijen zvonkom radošću koju je nosila Thompsonova muzika, sretno je zavitlao bengalku u gužvu, pogodivši nekoga. Čak je i Thompson zabrinuto napomenuo kako se možemo veseliti bez baklji. Njegovo mišljenje očito nije dijelila publika. Nastavili su se razbacivati pirotehnikom, sve dok redari nisu ispratili jednog mladića koji se nije mogao veseliti bez baklji.
Dok je Thompson pjevao to što već pjeva, na gigantskom videozidu iza njega izmjenjivali su se domovini bliski motivi. Mogao se vidjeti sam Perković kako zabrinuto, pognute glave, u dugačkom kaputu i s gitarom u futroli korača pored vjetrenjača. Nekoliko puta se pojavila golema slika bijele ruže kojoj su ispadale latice. Često su se pojavljivale snimke crkvi iz ptičje perspektive. Kad smo kod ptica, čini se kako Thompson, ili bar onaj koji mu radi vizualizacije, ima ozbiljan fetiš na ptice. Više puta se, potpuno nevezano uz temu pjesme, na ekranu znao ukazati golemi sokol koji maše krilima u slow-motionu. Pa onda bijela golubica. Pa orao, ili nešto orlasto, kojemu su se krila postepeno rasipala u kockice sa šahovnice. To je inače vizualno rješenje Thompsonova posljednjeg studijskog albuma. Nije potrebno uopće napominjati koliko sam bio oduševljen ovim trashom.
Luka nije dijelio moje oduševljenje.
Pauze između pjesama ispunjavalo je skandiranje "Za dom spremni" i "Zovi, samo zovi". Onaj s bombom preko sise neumorno je pokušavao povesti "Jasenovac i Gradišku Staru", ali nije se primilo. Općenito, osim nekoliko krilatih samoglasnika na majicama, krezubih skandiranja koljačkih pjesama i urnebesnih pokušaja interpretacija zastava, ustašluk je bio sveden na relativni minimum, bar koliko sam mogao vidjeti. Ako se uopće može govoriti o nekakvom minimumu kod fašističkih simbola. Nije ni čudo, ako uzmemo u obzir da je vjerojatno cijela hrvatska policija okružila Šalatu.
U jednom trenutku na pozornicu se uspentrao sveprisutni biskup Košić. Kao specijalni gost, ni ovaj put nije propustio priliku patetično klepetati o domu, bespućima zemaljskih muka, vjeri i svom tom jazzu. Publika je zdušno aplaudirala na Košićevo izlaganje. Pokupio se s pozornice s osmijehom od uha do uha, a Thompson je nastavio pojati u mikrofon.
>> VIDEO Vlado Košić na pozornici s Thompsonom, pogledajte nastup sisačkog biskupa
Vidio sam mladića od maksimalno 14, 15 godina kako, u uniformi s oznakama brigade Tigrovi i s krunicom oko zapešća, grli i ljubi svoju zaljubljenu djevojku, omotanu zastavom. Vidio sam cure u pripijenim suknjama kako mašu kipućim dekolteima, erotično se izvijajući na "Daleko, daleko iza devet sela". Vidio sam zalizane stokilaše kako zagrljeni, namrgođenih lica, bjesomučno okidaju selfije. Vidio sam djecu kako plješću i složno viču "Vukovar, Vukovar".
Pred sam kraj koncerta, Thompson se obratio publici. Poručio je nešto o lažljivim novinarima i sluganskim perima. Luka i ja smo se pogledali i počeli vikati i pljeskati. Zatim je odvalio Čavoglave. Publika je sišla s uma već na uvodnim taktovima. "Za dom", zaurlao je Marko s pozornice. "Spremni", odurlale su tisuće ljudi u zanosu. Opet su se zapalile baklje, ljudi su se počeli penjati po ogradama, onaj ispod mene je tresao glavom jače nego ikad. Luka i ja smo stiskali šake i derali se o svetom Iliji i gonjenju bande preko izvora.
Koncert je uskoro završio. Baklje su se ugasile. Thompson se zajedno s vrhunski usviranim bendom poklonio publici. Pustili smo da nas bujica (haha) ljudi odnese sa ministadiona u centru Zagreba. Pozdravio sam se s Lukom, poravnao zgužvanu Armani majicu i popeo se uzbrdo do auta, tečno psujući u obrijanu bradu. Putem doma lupkao sam prstima po volanu. Nisam pjevušio Gene kamene.