Piše: S.M. | 14.09.2019. 16:35

Prije 70 godina su je okrutno ubili nacisti. Sada je objavljen njezin dnevnik

GOTOVO 70 godina tajni dnevnik o Holokaustu poljsko-židovske tinejdžerice Renije Spiegel nalazio se u trezoru jedne banke u New Yorku.

Reniju su nacisti ubili baš kad je 1942. godine postala punoljetna, a njena je priča bila previše bolna za njenu preživjelu sestru i majku da bi ju pročitale.

Knjigu "Renia's Diary: A Young Girl's Life in the Shadow of the Holocaust" ("Renijin dnevnik: Život mlade djevojke u sjeni Holokausta") objavit će njena obitelj. I već ju uspoređuju s dnevnikom Anne Frank zbog jasnoće i umijeća pisanja, prenosi CNN.

Dnevnik od 700 stranica

Izdavač Penguin Books opisuje knjigu kao "izvanredno svjedočenje ratnih užasa i života koji postoji i u najmračnijim vremenima", a bit će objavljena 19. rujna.

Djevojka je živjela u gradu Przemyslu na jugoistoku Poljske, koji je bio pod sovjetskom okupacijom od 1939. sve dok nacistička Njemačka dvije godine kasnije nije napala Sovjetski Savez.

Dnevnik ima gotovo 700 stranica i počinje u siječnju 1939. godine, kad je Reniji bilo 15 godina. Kronika je to bijega od bombardiranja njenog rodnog grada, nestanka drugih židovskih obitelji i stvaranja geta.

Renia i njena sestra Elizabeth (koja je rođena kao Ariana) razdvojene su od majke koja je tijekom rata bila na njemačkoj strani. Gotovo svaki dnevnički zapis završava s "Bog i Bulus će me spasiti", pri čemu Renia koristi svoj nadimak za majku.

Kao nadahnuta pjesnikinja, Renia je dnevnik ispunila desecima pjesama, kao i pričama o prvoj ljubavi, dječaku Zygmuntu Schwarzeru. Njih dvoje prvi put su se poljubili nekoliko sati prije nego što su nacisti stigli u Przemysl.

Ubijena u dobi od 18 godina

Renia je ubijena u srpnju 1942. u dobi od 18 godina, nakon što su nacisti otkrili da se skriva na tavanu.

Dnevnik je ostavila svom dečku, koji je napisao strašne posljednje rečenice u dnevniku: "Tri pucnja! Tri izgubljena života! Sve što čujem su pucnji, pucnji!"

Schwarzer je zajedno s ostalima čuvao dnevnik, da bi potom bio deportiran u Auschwitz. Preživio je i preselio se u SAD te je 1950. godine uspio vratiti dnevnik Renijinoj sestri Elizabeth i majci Różi, koje su živjele u New Yorku. Elizabeth se nije mogla natjerati da ga pročita pa ga je odlučila pohraniti u bankovni trezor. Tek 2012. godine njena je kći Alexandra Bellak uspjela ishoditi da dnevnik bude preveden na engleski jezik, kako bi ga mogli pročitati ljudi širom svijeta.

"Bila sam znatiželjna oko svoje prošlosti i baštine te posebno te žene po kojoj sam dobila ime, jer moje srednje ime je Renata, a zahvaljujući svojoj majci, ne govorim poljski. A ona to nikad nije pročitala zato što je bilo previše bolno", rekla je Alexandra u razgovoru za CNN.

Majci je bilo prebolno čitati dnevnik

Kad je prvi put pročitala dnevnik, srce joj se slomilo.

"Shvatila sam njenu dubinu i zrelost te profinjeno pisanje i poeziju, a uz porast svih -izama - antisemitizma, populizma i nacionalizma - moja majka i ja uvidjele smo potrebu da se dnevnik iznese u život", kaže Alexandra, dodajući kako njena 87-godišnja majka nikad nije pročitala cijeli dnevnik jer je to bilo previše bolno za nju.

"Pročitala je samo izvatke koji su bili tiskani u Smithsonianu", objašnjava Alexandra.

Kaže kako su prve reakcije ljudi bile sjajne: "I mladi i stari hvalili su izvanredno pisanje, čežnju za normalnim životom i majkom."

Evo i nekih odlomaka iz knjige:

15. kolovoza 1939.

"Već neko vrijeme nisam razgovarala s tobom. Kraj školske godine odavno je prošao, moji ljetni praznici uskoro su gotovi, a nisam s tobom razgovarala. Bila sam kod tetke na selu, bila sam u Varšavi, vidjela sam mamu i sad sam se vratila. Ali ti o tome ne znaš ništa.

Ti si ležao ovdje, ostavljen sam sa svojim mislima, ne znaš čak ni da imamo tajnu mobilizaciju, ne znaš da su Rusi potpisali pakt s Nijemcima. Ne znaš da ljudi stvaraju zalihe, da su svi budni i čekaju rat."

7. lipnja 1942.

"Kamo god da pogledam, vidim krvoproliće. Strašne pogrome. Ubijanje. Svemogući Bože, ponizna pred Tobom, pomozi nam, spasi nas! Gospodine, daj nam da živimo, preklinjem Te, želim živjeti! Tako sam malo toga iskusila u životu. Ne želim umrijeti. Plašim se smrti. Ovo je tako glupo, beznačajno, nevažno, tako maleno. Danas sam zabrinuta zato što sam ružna, a sutra mogu zauvijek prestati razmišljati.

Pomisli, sutra nas možda neće biti

Hladan, čelični nož

Kliznut će među nas, znaš

Ali danas još uvijek ima vremena za život

Sutra bi sunce moglo nestati

Puščani meci mogu puknuti i probiti

I jauk – pločnici su preplavljeni

krvlju, prljavom, smrdljivom šljakom

Pomije

Danas si živ

Još ima vremena za preživljavanje

Izmiješajmo našu krv

Dok se pjesma još uvijek kreće naprijed

Pjesma divlje i bijesne poplave

Donijete od živih mrtvaca

Slušaj, svaki moj mišić drhti

Moje tijelo žudi za tvojoj blizinom

Trebala je to biti igra gušenja, nema

Dovoljno vječnosti za sve poljupce."

15. srpnja 1942.

"Zapamti ovaj dan, zapamti ga dobro. Pričat ćeš generacijama koje dolaze. Danas od 8 sati zatvoreni smo u geto. Sad živim ovdje. Svijet je odvojen od mene, a ja sam odvojena od svijeta."

NAJNOVIJE
NAJČITANIJE