Piše: Nenad Jarić Dauenhauer | Prije 4 dana

Ne, nisu svi hrvatski nastavnici isti i ne trebaju imati iste plaće

POČETAK školske godine, uvođenje kurikularne reforme koja pred nastavnike stavlja dodatne odgovornosti te pregovori prosvjetnih sindikata, resornog ministarstva i Vlade oko opravdanih zahtjeva za podizanjem koeficijenata za plaće nastavnika koji su među najmanjima u javnom sektoru, ponovno su aktualizirali pitanje kakav bi model za određivanje primanja zaposlenika u javnom sektoru, bio najbolji i najpravedniji – meritokratski ili kod nas uvriježena uravnilovka. To je osobito aktualno jer se u MZO-u često ističe da bi u nagrađivanje u javnom sektoru trebalo uvesti više meritokracije umjesto prevladavajuće uravnilovke.

Strah od meritokracije, konkurencije i otvorenog tržišta

Meritokracija i uravnilovka dva su termina mrska mnogim ljudima, osobito iz lijevog dijela hrvatskog političkog spektra, ali ne samo lijevog.

Prvi zato što se obično koristi u promoviranju ideje da bi u sustavima vrednovanja i nagrađivanja rada trebalo uvesti više kompetitivnosti, odnosno tržišnih načela, a lijevi uvijek po defaultu strahuju da će tržište, ako mu se previše povinujemo, izroditi socijalne nejednakosti, nepravde i izrabljivanje radnika. Naravno, meritokracija iz razumljivih razloga nije omiljena ni među onima koji su na radna mjesta došli preko stranačkih veza, neovisno o tome koje su stranke u tome posredovale – lijeve ili desne.

Drugi termin, uravnilovka (rus. уравниловка - sustav ujednačenog plaćanja neovisno o količini i kvaliteti obavljenog posla) među lijevima nije omiljen iz sasvim suprotnog razloga, zato što se u Hrvatskoj u novije vrijeme obično koristi u posprdnom smislu kako bi se, podsjećanjem na probleme nekompetitivnosti i zaostajanja u gospodarskom razvoju socijalističkih zemalja, promovirala neodrživost ideje o ekonomskoj jednakosti, ali i kako bi se ogadilo svako podsjećanje na dio povijesti od 50-ak godina u kojem je Hrvatska bila dio socijalističke Jugoslavije koja je glasno, ali ne uvijek dosljedno u praksi, promicala bratstvo, jedinstvo i jednakost. S druge strane i mnogi desni skloni su uravnilovci jer je ona u javnom sektoru garant solidne plaće bez postavljanja prevelikih pitanja i bez prevelikih očekivanja.

Kako to obično biva, za ovu podozrivost postoje i razlozi koji su opravdani, osobito u Hrvatskoj koja je po mnogočemu jedna od neuspješnijih tranzicijskih zemalja. Primjerice, iskustvo nam govori da je ovdje već desetljećima na djelu partitokracija, odnosno uhljebljivanje i nagrađivanje stranački podobnih i bliskih, te da se povremeni pokušaji uvođenja meritokracije, bez odgovarajuće uređenosti svih sustava, osobito pravosudnog, često i lako promeću u darivanja po principu – ja tebi, ti meni, umjesto u nepristrano nagrađivanje prema zaslugama. U takvom se kontekstu hrvatski divlji, rodijačko-partijski kapitalizam uglavnom pogrešno poistovjećuje s liberalnim pa se diže buka i na sam spomen liberalizacije tržišta, konkurentnosti, meritokracije, izvrsnosti i sl.

Socijalne nordijske zemlje uvažavaju principe tržišta

No, praksa pokazuje da u stvarnosti meritokracija i tržišna načela u uređenim, razvijenim zemljama, uopće ne moraju biti suprotstavljeni socijalnoj osjetljivosti. Naprotiv, upravo uravnilovka, odnosno načelo "svima jednako bez obzira na sve" može biti vrlo antisocijalna. Ovdje ćemo nabaciti tek neku skicu koja pokazuje zašto je tome tako.

Budući da se neke europske zemlje, osobito skandinavske, često doživljavaju kao socijalno vrlo osjetljive, u nekim dijelovima svijeta pogrešno čak socijalističkim, posebno kada je riječ o reguliranju obrazovanja, a da su kod nas, kako smo naveli u uvodu, opet u fokusu nastavnici, nije loše tu prividnu kontradikciju analizirati upravo kroz usporedbu naših modela vrednovanja rada s onima koje su ostvarile skandinavske zemlje u svojim obrazovnim sustavima.

Hrvatska voli uravnilovku i postojan rast plaća

Prije svega treba istaknuti da je u formiranju plaća nastavnika u Hrvatskoj generalno na djelu uravnilovka. Svi nastavnici imaju uglavnom iste plaće neovisno o tome koji predmet predaju, gdje žive, kakva su im zalaganja i rezultati, koliko se trude oko djece s poteškoćama u učenju itd. Dodaci na plaće za ovo posljednje zanemarivi su. One se mijenjaju uglavnom samo u skladu s napredovanjem u zvanju i s godinama provedenim u sustavu. Naši sindikati u obrazovanju nikada nisu pokazali ozbiljniju inicijativu da takav sustav mijenjaju, naprotiv. To je za očekivati jer sindikati moraju zadovoljiti većinu u svojem članstvu, a ono se uglavnom boji uvođenja razlika u nagrađivanje.

Hrvatska, istina, nije jedina zemlja u kojoj su plaće jednake neovisno o geografiji. Također nije jedina u kojoj postoje značajne razlike između plaća početnika i onih koji su dugo u sustavu. No, seniornost kao načelo uvriježena je uglavnom samo u zemljama u kojima su sindikati jaki. Od 1990-ih taj koncept slabi, jer pridonosi stvaranju dualiteta na tržištu rada - između insidera koji su dugo u sustavu i stariji su te outsidera koji su mlađi i slabije zaštićeni. Danas samo tri zemlje EU-a tu seniornost imaju izravno zakonski kodificiranu kao linearno povećanje plaća s godinama rada - Slovenija, Belgija i Bugarska. Ona se danas općenito smatra štetnom i nepravednom pa se u novim zakonima o radu i kolektivnim ugovorima diljem Europe izbjegava.

U Skandinaviji plaće ovise o brojnim, važnim faktorima

Nordijske zemlje, koje imaju vrlo dobre obrazovne sustave i dobro plaćene nastavnike (iako ne najbolje na svijetu) pa se kod nas često ističu kao uzori, a istovremeno su poznate kao vrlo socijalne, odličan su primjer koji pokazuje kako meritokracija i tržišna načela sasvim dobro mogu ići ruku pod ruku sa socijalnom osjetljivošću.

Tako primjerice u Finskoj, u koju se rado ugledamo kada je riječ o obrazovanju jer su nastavnici ondje cijenjeni i dobro plaćeni, a rezultati na PISA testiranjima učenika odlični, oni koji rade s djecom koja imaju određene poteškoće u učenju prolaze kroz dodatno usavršavanje i obrazovanje, za što dobivaju značajno više plaće. To je vrlo važno jer se na taj način smanjuje jaz između nadarenijih i onih s poteškoćama, što se odražava u ukupnoj kvaliteti ishoda obrazovanja.

Finski nastavnici iz velikih gradova imaju veće plaće od onih iz manjih gradova

Također, nastavnici koji u Finskoj žive u nekom velikom gradu u kojem su cijene komunalija, režija, hrane i stana (najma ili kupnje) veće, imaju veće plaće nego njihovi kolege u nekom malom, jeftinijem gradu. Primjerice, u većim gradovima Finske, kao što su Helsinki, Vantaa i Espo, plaće nastavnika početnika, koje su inače oko 2200 eura bruto, više su za oko 150 eura neto nego u ostatku države.

U Hrvatskoj su plaće iste neovisno o tome živi li nastavnik u skupom gradu poput Zagreba i Dubrovnika ili u mnogo jeftinijoj Virovitici ili pak na nekom teško dostupnom otoku koji nema dobru infrastrukturu i medicinsku skrb, koji je loše povezan s kopnom, koji ima vrlo skroman kulturni i zabavni život i sl.

Deficitarnost kadrova indikator je da postoji problem u plaćama i uvjetima rada

Nadalje, plaće deficitarnih nastavnika, što uglavnom znači u STEM području, odnosno iz matematike, fizike, informatike i sl. u nordijskim zemljama djelomično se formiraju prema tržišnim principima. To je logično i zapravo pravednije od naše uravnilovke u kojoj je važna samo visina stručne spreme.

Tu je potrebno primijetiti da se naši sindikati, kada tumače zašto su plaće u javnom sektoru više nego u privatnom i zašto tako treba ostati, obično pozivaju na činjenicu da su zaposlenici u prosvjeti u vrlo visokom postotku fakultetski obrazovani. No, ako ćemo se voditi tom logikom, što ima smisla, onda uravnilovka zapravo nije pravedan model. Zašto bi bio važan samo stupanj obrazovanja, a ne i zahtjevnost studija? Naime, poznata je činjenica da studenti u STEM-u više uče, da su pod većim stresom, da duže studiraju te da u većem postotku odustaju od studija zbog njegove težine.

Za ilustraciju, jedno istraživanje provedeno 2017. na Indiana Universityju u SAD-u utvrdilo je da studenti u STEM-u tjedno izvan učionica u prosjeku uče oko 17% više, da češće uče po cijele noći te da su pod značajno većim stresom od onih u humanističkom području (tablica dolje). Također, plaće ljudi s diplomom iz STEM područja u SAD-u su za 20-ak posto veće od plaća završenih studenata iz humanističkih znanosti.

Konačno, STEM nastavnici mogu puno lakše naći bolje plaćen posao izvan obrazovanja, npr. u IT sektoru. Da bismo ih zadržali, jednostavno ih trebamo više platiti.

Logične i opravdane razlike u plaćama u Finskoj

U Finskoj plaća po satu nastavnika nije ista za sva područja. Nastavnici doduše dobivaju iste plaće neovisno o tome koji predmet predaju, no za to moraju ispuniti normu koja nije ista za sve. Primjerice, nastavnik početnik finskog jezika dobije bruto 2200 eura za 16 sati nastave, dok će nastavnik tjelesnog za istu plaću morati odraditi normu od 24 sata. To je logično i socijalno opravdano iz mnogo razloga, među ostalim i zato što se nastavnici za materinji jezik moraju više pripremati za nastavu, moraju više vremena provesti u sastavljanju i ocjenjivanju testova, u radu jedan na jedan s djecom itd. Još više napora traži studiranje i predavanje matematike.

U Švedskoj to također dijelom rješavaju po tržišnim principima. Osim toga imaju program u kojem inženjerima u deficitarnom STEM području, koji imaju gotovo trećinu veće plaće od nastavnika (za oko 10.000 kruna, odnosno oko 7000 kuna veće), nude mogućnost da 50% svojeg radnog vremena drže nastavu s time da im isplaćuju punu inženjersku plaću. Tu je institut nepunog radnog vremena, koji dobro funkcionira u Švedskoj, odlično povezan s modelom koji nastoji riješiti probleme deficitarnosti.

Dakle, ako naši sindikati smatraju da rad treba vrednovati i plaćati u skladu sa stručnom spremom, bilo bi logično da se također zalažu i za to da se određena područja zahtjevnija za studiranje i poučavanje plaćaju više. Ta zahtjevnost, kao i brojni drugi čimbenici koji utječu na privlačnost nekog radnog mjesta, a teško ih je sve adresirati u sustavu, prilično se jasno očituje u deficitarnosti, odnosno u odnosu ponude i potražnje.

U Skandinaviji su plaće u privatnom sektoru više nego u javnom

Kad smo već kod skandinavskih zemalja i plaća u javnom sektoru, nije naodmet istaknuti da nordijske države ne spadaju u onu skupinu zemalja na koje se često pozivaju sindikati kada ističu da zaposlenici u javnom sektoru u većini europskih država imaju veće plaće od zaposlenih u privatnim kompanijama. To je uistinu točno za veći dio Europe, no kako pokazuju istraživanja Europske komisije, ne vrijedi za nordijske zemlje, za Francusku i za dio istočnoeuropskih država.

Na tablici dolje, koja to jasno pokazuje, niži stupci znače da je jaz između plaća u javnom i privatnom sektoru manji, a viši da je veći; kada su stupci okrenuti prema dolje, to znači da vrijedi obratno – da su plaće u privatnom sektoru više nego u javnom, što, primjerice vrijedi u Finskoj, Danskoj i Švedskoj. Plavom bojom označeni su podaci iz 2006. godine, a crvenom iz 2010. Oni, među ostalim, pokazuju da se u velikoj većini europskih zemalja bilježi smanjivanje tog jaza koji mnogi smatraju problematičnim za gospodarsku održivost i konkurentnost.

Uravnilovka je na štetu učenika i cijelog sustava

A kako se u hrvatskom sustavu uravnilovke rješava problem deficitarnosti nekih nastavničkih zanimanja? Tako što deficitarne kadrove, primjerice nastavnike matematike ili fizike, mijenjaju nastavnici nekih "srodnih" predmeta poput geografije ili biologije (srodnih zato što se studiraju na PMF-u) sve dok se na natječaj ne javi netko kvalificiraniji, što može potrajati godinama. Na čiju štetu? Prvenstveno učenika, ali i nastavnika i cijelog obrazovnog sustava.

Konačno, nije li upravo deficitarnost nekog kadra dobar indikator da nešto treba mijenjati? Ako nam, posebno u nekim pasivnim krajevima, nedostaje nastavnika matematike i fizike, nije li to znak da zaslužuju bolje uvjete života i rada? Naravno, problem se samo dijelom može sanirati modelom nagrađivanja jer bolja plaća sama po sebi neće riješiti sve. Treba istovremeno mijenjati brojne uvjete kako bi se podigla kvaliteta života i rada u zapuštenim, zabačenim dijelovima zemlje.

Ako se sve navedeno uzme u obzir, kako je logika uravnilovke socijalnija od skandinavskog modela utemeljenog na kombinaciji tržišnih i socijalnih načela? Nikako!

NAJNOVIJE
NAJČITANIJE