Kako izgleda život crnkinje u Hrvatskoj: "Ljudi ovdje nisu rasisti, ali..."

Ilustracija: 123rf, Filip Kos/PIXSELL

PAUL Bradbury, britanski novinar koji već godinama živi u Hrvatskoj te osnivač i urednik portala Total Croatia News, nedavno je izazvao pažnju javnosti svojim zapažanjima o turizmu te savjetima za borbu protiv birokracije i uhljeba, a za Index je napisao zanimljivu priču o rasizmu, odnosno o reakcijama koje kod Hrvata pobuđuje pojava crnaca u javnosti. U drugom dijelu teksta slijedi zanimljiva ispovijest crnkinje o njenim iskustvima na zagrebačkim ulicama. Njen je zaključak da Hrvati uglavnom nisu rasisti, ali incidenata i neugodnih iskustva ipak ne nedostaje.

Znatiželja o boji kože druge osobe

Kad mi je bilo 19 godina, kupio sam jednosmjernu kartu za Caracas i krenuo istraživati svijet. Moja prva stanica bila je Gvajana, prekrasna zemlja velike raznolikosti, u kojoj sam dva mjeseca ostao kod svog gvajanskog prijatelja iz škole. Ondje nije bilo mnogo bijelaca. Sjećam se kako sam u sumrak prolazio tržnicom i privukao pažnju skupine mladih crnaca koji su se muvali uokolo.

"Hej, white boy, dođi ovamo!" Isprva sam osjetio strah, ali kako nisam imao novca ili drugih vrijednosti, ne bi to baš bila uspješna pljačka. Došetao sam k njima.

"Daj mi svoju ruku. Moram dodirnuti tu bijelu kožu da vidim je li stvarna", rekao je jedan od njih. Moja je ruka kružila među njima. Nije bilo nikakve prijetnje, samo puno znatiželje.

Moja je bijela (i sve ružičastija) koža izazvala puno interesa u udaljenim krajevima istočne Somalije i brdovitim dijelovima Ruande u godinama dok sam bio humanitarni radnik. Naučio sam prijevod fraze "black boy" na ruandski jezik kinyarwanda, što bih viknuo kad bi me djeca u prolazu nazvala "myzungu". Svaki put bi pobjegli i onda prasnuli u smijeh.


Paul Bradbury u Ruandi

Bila je to ista ona znatiželja o boji kože druge osobe koju je moja majka iskusila na ulicama Dublina kao 17-godišnjakinja 1960. godine. Rođena u ruralnom dijelu Irske, nikad nije vidjela crnca i prisjetila se kako je zurila kad je jednog napokon vidjela kako hoda dublinskom ulicom. I svi ostali su zurili.

Kad sam 2004. u Jelsu doveo crnog klijenta, mogao sam osjetiti pogled svake osobe na trgu

I ja sam imao isti osjećaj kad sam 2004. godine u Jelsu doveo crnog klijenta za kupnju nekretnine. Mogao sam osjetiti poglede svake osobe na trgu. Je li to bio rasistički osjećaj ili samo znatiželja? Gledajući unatrag, mislim da je vjerojatno bilo ovo drugo.

Ali dobro se sjećam kako sam u društveni život Jelse ušao jednog kasnog jutra na kavi. Upravo sam stigao nakon boravka u Keniji i Somaliji. Imao sam djevojku iz naroda Kikujua (najveća etnička skupina u Keniji), koja je željela posjetiti Hrvatsku. Moj novi prijatelj iz Jelse odlučio me voditi iz kafića u kafić i predstaviti. Tako sam paradirao pred mještanima u svakom kafiću, dok je prijatelj na hrvatskom objašnjavao: "Ovo je moj novi prijatelj Paul. On je Britanac i kupio je kuću u starom gradu. Živjet će ovdje cijele godine. Došao je iz Afrike i ima afričku djevojku. Ona je crna i dolazi ovamo."

Teško je zamisliti rečenicu koja bi brže prekinula komunikaciju. Najmanje troje ljudi s tog predstavljanja od tada sa mnom nije progovorilo ni riječi i ignoriralo me potpuno ako bismo se našli u istom prostoru. Rasizam? Ne bih rekao. Nisu bili sigurni kako reagirati na neobičnu situaciju u kojoj su se našli? Možda.

Tema o kojoj se ne piše mnogo

Hrvatska je jedna od najbjelijih zemalja na svijetu, sa samo 0,7 posto stranaca u stanovništvu, prema službenoj statistici. Ne kažem da je to dobro ili loše, nego samo da je tako. Pa kako je onda biti crnac koji živi u Hrvatskoj?

Osim što se radi o temi o kojoj se ne piše mnogo, bio sam siguran da će to donijeti i neka iznenađenja. Tako se i pokazalo. U prošlim mjesecima razgovarao sam s nekoliko Afrikanaca koji žive u Hrvatskoj. Prenosim njihove riječi, počevši s perspektivom crne Afrikanke koja je za potrebe ovog teksta ipak željela ostati anonimna.

Crnkinja koja živi u Hrvatskoj: "Većina Hrvata je vrlo gostoljubiva i ljubazna prema crncima"

Jeste li se ikad pitali što crna osoba doživljava na ulicama Zagreba ili, još gore, po selima u unutrašnjosti Hrvatske? Biste li rekli da su Hrvati uglavnom rasisti prema Afrikancima?

Većina Hrvata zapravo je vrlo gostoljubiva i ljubazna prema crncima. Uglavnom zato što ih je tako malo i rijetko ih se vidi na ulicama. Nakon više od tri godine života ovdje mogu pouzdano reći da većina Hrvata NISU RASISTI. Međutim, postoji jedan posto populacije koji se zaista uzbudi kad na ulicama vidi crnu osobu te ne zna kako reagirati i kako se ponašati. Navest ću nekoliko primjera svojih susreta s neukim ljudima. Naravno, moja iskustva kao crnkinje bitno su drukčija od iskustava crnih muškaraca.

"Jednom sam u tramvaju osjetila ruku u svojoj kosi"

Najveće uzbuđenje izaziva kosa. Svaki put kad imam prirodnu kosu završavam u raspravi. Uglavnom zato što je ljudi žele dodirnuti. Neki ljudi su dovoljno ljubazni da pitaju smiju li uroniti svoje prste u moje vlasište pa ovisno o situaciji odgovaram s "da" ili "ne". Djecu svakako ne mogu odbiti, ali problem je što neki ljudi nemaju pristojnosti da pitaju. Jednom sam bila u tramvaju i osjetila ruku u svojoj kosi. Okrenula sam se, a ljudi iza mene pravili su se da ne znaju što se dogodilo. U tom slučaju sve što mogu je preseliti se na slobodno mjesto daleko od bilo koga.

Druga iritantna navika je zahtjev ili izostanak zahtjeva za fotografiranjem/selfiejem. Neki će mi se ljudi obratiti sa zahtjevom za selfiejem, rekavši kako nikad nisu vidjeli crnu osobu i kako je ovo prilika života. No neki su toliko neuki da uopće ne pitaju, nego se približe i fotografiraju ignorirajući činjenicu da nisam zainteresirana za fotografiju. Jednom sam bila na glavnom trgu kad je došla žena s velikom kamerom i bez pitanja zumirala ispred moga lica. Njeni prijatelji pokušali su je zaustaviti, ali samo je odgovorila: "Što može učiniti?" (misleći na mene) Nažalost, nisam mogla ništa učiniti jer nije bilo vremena.

"Ljudi su me satima pratili"

Najčešći i najiritantniji incidenti uvijek se odnose na ljude koji me prate. Da, takvi su posebno uobičajeni u Zagrebu. Većina njih izgledaju kao prosječni i normalni ljudi ili se tako barem čini. Obično se to događa ili počinje na tramvajskim stanicama. Jednom sam stajala u Frankopanskoj i čekala tramvaj te tri metra od sebe primijetila muškarca koji se neobično ponašao i čudno me gledao. Da budem sigurna, ušla sam u prvi tramvaj koji je došao, iako nije vozio u mom smjeru. I taj čovjek je također ušao u tramvaj. Pomaknula sam se u prednji dio kola, kako bih ga izbjegla, ali i on se nastavio približavati. Izašla sam na sljedećoj stanici, izašao je i on. Ovo se ponovilo s još dva tramvaja, prije nego što sam odlučila sjesti u tramvaj prema svojoj kući. Potom sam ušla u najbliži kafić. On je hodao izvan kafića i kasnije odustao. Ovaj incident uzeo mi je dva sata života.

Sličan incident dogodio mi se dvaput u Zagrebu i jednom u Samoboru. Naravno, najsigurnija je reakcija poći u policijsku stanicu jer u tom slučaju pratnja nestaje brzinom svjetlosti. Najgori učinak ovih incidenata je mentalna trauma ili stres zbog kojeg se netko može povući i odbiti izlaziti iz kuće. Ovakve su priče uobičajene za većinu crnih žena. Najviše incidenata događa se oko tramvajskih stajališta, drugih javnih prostora i unutar javnog prijevoza. Crni ljudi koji žive u Dubravi redovito doživljavaju najgora iskustva.

"Policajka me pitala smije li mi dodirnuti stražnjicu"

Najranjivijom sam se osjetila kad me policajka, koja nije bila na dužnosti, upitala može li dodirnuti moju stražnjicu. Bila sam u dilemi. Crni muškarci, s druge strane, uvijek imaju iskustva s drugom vrstom pažnje. Naravno da njih nitko neće pratiti, ali u noćnim klubovima mlade studentice uvijek ih pitaju vrlo specifična i stereotipna pitanja. Na primjer, vulgarnim jezikom pitaju: "Je li istina da crni imaju velike intimne dijelove?" Potom djevojke pitaju mogu li ih vidjeti ili dodirnuti.

Većina crnaca kaže kako rasizam uglavnom doživljavaju od policije ili imigracijskih službenika. Na aerodromima, iako imaju ispravne hrvatske dokumente, službenici uvijek troše puno vremena pokušavajući ih zastrašiti. Kad se Hrvatica uda za crnca, društvo nije toliko naklonjeno muškarcu kao kad se Hrvat oženi crnkinjom. Crnce se uvijek i stalno podsjeća da "kradu naše žene".

Barijeru je najlakše razbiti - hrvatskim jezikom

Jedan od mojih prijatelja živi u Zagorju i svaki put kad kaže ljudima gdje živi, oni se počnu smijati, a on ne zna zašto. Sve što oni kažu je: "Zamisli crnca u Zagorju!"

Zaključno, malo je ljudi u Hrvatskoj zaista neuko i njihovi postupci se ne mogu koristiti za prosudbu jesu li Hrvati rasisti. Većina Hrvata cijeni kad im se crna osoba obrati na hrvatskom i tako se automatski razbija barijera.

Pročitajte više