NA DANAŠNJI dan prije četiri godine napustio nas je Arsen Dedić. Legendarni kantautor, pjesnik i skladatelj umro je nakon duge bolesti u Zagrebu 17. kolovoza 2015. i iza sebe ostavio uplakanu Hrvatsku. Brojne pjesme koje je Arsen ostavio Hrvatskoj zauvijek će biti i ostati hitovi, a glazba koju je pisao za filmove i serije ima posebno mjesto u hrvatskoj umjetnosti.
No nije mu uvijek bilo lako. Legendarni Pero Zlatar opisao je Arsenove najteže dane, a tekst vam donosimo u suradnji s YugoPapirom.
Listopad 1969: Naš najpopularniji kantautor, Arsen Dedić, i dosad je doživljavao gorke trenutke, ali nikada nije bio tako izgubljen kao sada nakon izviždanog nastupa u Splitu...
Prije nekoliko dana sreo sam, nakon duljeg vremena, staroga znanca: pjevača, pjesnika, skladatelja, svirača, slikara, novinara i glumca Arsena Dedića. On se ni prije nije mogao pohvaliti da ima crveno i okruglo lice za kojim vapiju kreatori reklamnih plakata kakvog napitka za pomoć anemičnima. Ali ovaj mi se put učinilo da ga nikad nisam vidio mršavijeg, iscrpljenijeg, bljeđeg i mrzovoljnijeg. Vukao se apatično, baš kao da su mu potonule sve lađe.
Odsutno je zurio preda se i katkad bi se uplašeno osvrnuo plašeći se, kanda, da na nj ne jurne buljuk obožavatelja koji će tražiti potpis, osmijeh, sliku i poljubac. Bio je nalik na progonjenu i umornu zvijer koja je predahnula od hajke, ali napeto strepi neće li opet, s neke strane, čuti viku lovaca.
"Uništili su me, prijatelju!" rekao je. "Sada sam posve sam. Oni koji me nisu željeli dobili su svoje..."
Znao sam ga i nekoć viđati kako se utapa u depresiji, ali mu je na usnama uvijek titrao prkosni poluosmijeh u kojem se moglo nazreti mnogo drskog otpora i optimizma. A sada? Bojao sam se da i sebi ne priznam kako je preda mnom bio srušeni Arsen, oboreni čunj u kuglani, čovjek kome su uzeli vjeru i mir.
Što se događa s Arsenom Dedićem?
Početak kraja
Pošli smo u jedan mirni kut hotela "Park" u Slavonskom Brodu. Kršio je ruke, okretao do vrha napunjenu čašicu, a u očima sam mu prvi put, u ovih devet godina koliko ga poznajem, primijetio suzu koja se nemoćno kotrljala niz obraz.
Još prije jednog sata Arsen je bio bučno pozdravljen od mase u dvorani "Klasje" gdje je pjevao na priredbi "Bazara". Izašao je bez smiješka, s pogledom upućenim u gledalište kao da u njemu traži krivca za svoju nevolju. Netko je, možda, pomislio da je Arsen Dedić istupio umišljeno i nadmeno kad je lijenim i jednoličnim glasom najavljivao svoje pjesme i, usput, pokušao da ispriča koji vic:
"Što je s tobom?" pitao sam ga.
"Najradije ne bih pred ljude, utekao bih i pogazio sve ugovore što sam ih potpisao. Pred izlazak na scenu samoga sebe uvjeravam: 'Nije ništa tragično, Arsene, ako ti netko zafućka!' Sav sam u grču i čekam da se dogodi nešto grozno, iako svaki dan pjevam, a nitko mi nakon Splita nije uputio ružnu riječ i nije mi zazviždao. Ne znam kako bih ti definirao svoje raspoloženje, ali mislim da sam u ulozi vojskovođe koji je izgubio rat i koji se predao jačoj, mnogo jačoj vojsci..."
Početak ovoga kraja, kako Arsen naziva svoju sadašnju psihičku i profesionalnu krizu, dogodio se, to već i vrapci na krovovima znaju, za vrijeme festivala u Splitu ovoga ljeta. Kad je spikerski par objavio da je Dediću pripala prva nagrada stručnog žirija za melodiju "Vraćam se", Trgom Republike zaorio se reski zvižduk koji dugo nije stao. Jaka grupa nazočnih na tom blagdanu popularne glazbe nije se mogla pomiriti s odlukom da pokal pripadne Arsenu, već je protestirala zato što na njegovu mjestu nisu stajali Tereza Kesovija i Vice Vukov.
Gost iz Italije, jedna od najjačih šansonijerskih ličnosti na europskom nebu, Gino Paoli, bio je malone otjeran s bine samo zato što pjeva Dedićevu pjesmu. Jednako se proveo i pisac glazbe i stihova Arsen Dedić. Takav doček i ispraćaj nikada nije doživio i zato je novinarima rekao, a to još nije porekao: "Više se nikada neću pojaviti u Splitu. Ne želim dopustiti da me netko, tko zna iz kakvih pobuda i povoda, ružno sasluša. Pjevat ću tamo gdje ću se ugodno osjećati, a mislim da na to imam pravo..."
Uzaludna su bila sva uvjeravanja direktora festivala u Splitu Šarića koji se čak i preko novina posipao pepelom govoreći da mišljenje nekolicine neodgovornih gledalaca nije ujedno i mišljenje cijeloga Splita. Arsen je ostao tvrdoglav.
"Ipak sam ja nešto učinio za afirmaciju toga festivala!" pričao je ogorčen i ljut.
"Zar se samo tako prešlo preko 'Kuće pored mora', 'Mog brata', 'Jednog dana' i lanjskih šlagera 'Razgovaram s morem' i 'To je moj svijet'. Napokon, ne smije se zaboraviti da sam napisao tekstove za melodije koje su rođene na ovom festivalu, a danas ih smatraju gotovo narodnim, kao što su: 'Maškare', 'Ja ti pivam serenađu' ili 'Pjesma
Šibeniku'. A sada zvižduci. Ne, ja to nisam zavrijedio i moja je odluka neopoziva."
Lice i naličje
Prošlo je mjesec i nešto dana od "Splita 69" i tek se sada vidi kako je paradoksalno raspredati o ljudskim ukusima. Anatemizirana Arsenova melodija "Vraćam se", koja je natjerala zbor zviždača da negoduje, upravo je bestseler u emisijama po željama na svim jugoslavenskim radiostanicama. Da stvar bude neobičnija, i Arsenova ploča s tom pjesmom ima izvrsnu prođu, iako se zna da taj pjevač nikad nije dobro prolazio kod diskofila.
"Možda je Arsen, prenaglio...", reče mi u jednom razgovoru o tome njegov pjevački kolega i sugrađanin Vice Vukov, trenutno najpopularniji i najbolje plaćeni naš zabavljač.
S Arsenom je uvijek trebalo znati postupati. Iako mu nitko od njegovih znanaca ne može osporiti izuzetan šarm, elokvenciju neodoljivog i nenadmašnog kozera koji dosjetkama, pričama i oponašanjem ljudi tjera društvo da se iscijepa od smijeha, on je ipak u biti ostao tužan i teško shvaćen čovjek.
Ne znam hoće li ovo što kažem uvrijediti Arsena, ali pamtim da mi je u jednom trenutku iskrenosti priznao kako ga je u djetinjstvu u obitelji morio kompleks inferiornosti prema starijem, snažnijem i življem bratu. On je uvijek stajao po strani, nezamijećen u kutu, i da bi se dokazao pred najbližima, prihvatio se sviranja u Gradskoj limenoj glazbi u Šibeniku u kojoj je njegov otac Jovo, inače zidar, bio jedna od glavnih zvijezda.
U gimnaziji je bio među najslabašnijima, a činilo mu se da su u djevojačkim očima na cijeni samo razvijeni, mišićavi "snagatori" kojima je sudbina dijelila pravu sreću da jednom budu veslači u čuvenom osmercu šibenske "Krke". On je bio oslobođen vježbanja na gimnastici i umjesto da juri za loptom, Arsen je svoju ličnost iživljavao u pisanju pjesama i proznih sastavaka, zbog čega je više puta bio nagrađen od žirija koji su sjedili u srednjoškolskim i literarnim časopisima.
Kad je kao student, siromašan poput crkvenog miša, došao u Zagreb i bio sretan kad je jednom tjedno mogao pojesti sva tri obavezna obroka, prihvatio se pisanja tekstova za šlagere samo da bi se prehranio. Ujedno je urednikovao na Radio Zagrebu ispravljajući imbecilne tvorevine onih koji su zarađivali deset puta više od njega i nudio je svoju poeziju poznatim skladateljima. No, kako je mislio da je to drugorazredan posao, nije se usudio potpisivati pravim imenom (jer, zaboga, što bi na to rekli njegovi prijatelji, također neshvaćeni pjesnici), već je postao Igor Krimov.
Spoznao je da neke stvari može bolje raditi sam. Tako je počeo skladati na svoje tekstove: i prešao je istodobno u pjevače soliste (dotle je bio u kvartetu "Melos", prateći zvijezde koje će ubrzo ostaviti za sto kopalja za sobom). To mu je donijelo prvu veću sigurnost, ali se ne oslobađa nekih čudnih preokupacija.
Na primjer, kad sam mu sasvim prijateljski prišao u namjeri da o njemu napišem reportažu pod naslovom "Otkriće godine", dočekao me zauzevši pozu kao da se želi obraniti od udarca.
"Po čijoj ste to direktivi došli da pišete o meni?" bilo je njegovo prvo pitanje čiji motiv do današnjega dana nisam uspio odgonetnuti.
Vječno svježe pjesme
I sam je postao star. Njegov uspon, afirmacija i ugled išli su brzinom rakete: Arsen se izdvajao iz banalnoga prosjeka u kojem čami golema većina naših pjevača. Stvorio je reputaciju suptilnoga poete kojem su otvorena vrata najekskluzivnijih i najzadrtijih intelektualnih društava. Njega priznaju mladi, a napose žene, ali je jedan od vrlo rijetkih kojem skidaju kapu i sveučilišni profesori i svjetski priznati solisti ozbiljne glazbe.
Tek tada pokazuje svoje pravo lice veseloga Mediteranca koji, međutim, u sebi skriva neku neobjašnjivu sjetu. Ali sada je lako gaziti kroz život: on ima slavu, novac i armiju ljudi koji su blizu njega i dive mu se. Laskavci i prišipetlje, koji se uvijek žele vrtjeti u zvjezdanoj sjeni, ne odvajaju se od Arsena. Mnogo je lijepih žena kojima imponira da im se on samo osmjehne i da mogu reći da su bile s njim u društvu.
I u vrijeme svojega vrhunca nije opijen od samozadovoljstva, već iz mjeseca u mjesec, od festivala do festivala, od ploče do ploče, pravi sve bolje i bolje pjesme. Ako je u jugoslavenskoj estradnoj glazbi sto antologijskih melodija, onda ih među njima Arsen Dedić ima bar četvrtinu. Tko će ih sve nabrojati: "Moderato cantabile" (posvećeno jednoj manekenki), "Čovjek kao ja" (napisano bivšoj supruzi koja je tip realne osobe, za razliku od njega: melankolika, romantika i sanjara), "Kuća pored mora" (inspirirana jednom velikom, ali kratkom, ljetnom ljubavi), "Stara pjesma" (na Menartove stihove u kojima nalazi sličnosti svojoj ljubavi prema ženi dobrog prijatelja), "Sandra" (priznanje samom sebi da jedna žena i on nisu samo prijatelji, iako do dana današnjeg to nisu smogli reći čak ni sami pred sobom)... i tako u nedogled.
Čak i kad mu nema ravna, Arsen Dedić pomaže mladima i neotkrivenim pjevačima. Dovoljno je da ih preporuči i da se oni lako vinu u najviše sfere, da preko noći postanu krezovski bogati i barnumski reklamirani. Uspijeva ostati snažan da se odupre teškom udarcu: nepoznati pjevač kojem daje šansu da pjeva njegovu melodiju, zaljubljuje mu se u suprugu i bježi s njom.
Arsen odjednom ostaje sam s kćerkom, doduše nepoljuljan i stabilan, ali još više zatvoren i nepovjerljiv. Ali ne sveti se ni njemu ni njoj preko pjesama ni činima.
I dalje pronalazi neafirmirane: njegovom je zaslugom Josipa Lisac dobila prvu veliku šansu.
Arsen osniva "Postirske fraje" na kojima kao direktor okuplja, bez dinara zarade, nove darovite kantautore.
Zna i da gubi. Pjesma "Sve što znaš o meni" je kvalitetno superiorna na ovogodišnjem "Beogradskom proljeću", ali Arsen ne dobiva sklonost žirija i gledalaca.
"Od sada ću sudjelovati samo u kaubojskim filmovima", kaže on, "jer tu jedino pravda pobjeđuje."
Slično je reagirao i prije nekoliko godina kad njegov poetičan tekst šansone "Moj brat" na Splitskom festivalu ne dobiva zasluženu nagradu. Iako uvrijeđen, pruža viteški ruku pobjedniku kojem je kanda i samom neugodno zbog nenadana dobitka.
Ide ukorak s vremenom. Pjesme Arsena Dedića bivaju shvaćene tek za mjesec ili dva kad razdijeljene nagrade na festivalima već zaboravljene čame u arhivama i na požutjelim odlukama. Zar mi je ne jedan član nekoga žirija priznao da je pogriješio, što nije dao svoj glas Dedićevoj pjesmi: "Tada sam mislio da to nije tako vrijedno kao što sada izgleda."
Njegove melodije: "Tvoja ruka", "Ako si pošla spat", "To je moj svijet" i druge koje životare na festivalima, kasnije kao ptica Feniks izlijeću iz plamena i postaju "evergreen" (vječno svježe).
Arsen priređuje recitale, piše nove pjesme, izdaje knjigu poezije. Nosi se po najnovijoj modi, slijedi ukus mladih, posjećuje utakmice "Hajduka" čiji je vatreni navijač, mnogo putuje, snima filmove i piše teatarsku muziku. Dobiva i gubi, ali ne posustaje i ne predaje se životu.
Ali jedan je udarac probio čelični Dedićev oklop koji ga je do tada sjajno štitio.
Izmišljena bolest
Početkom ove godine, kad se vratio iz Sovjetskoga Saveza, morao je u bolnicu na operaciju. Iako je zahvat bio izvanserijski, bolest nije bila tako opasna kao što se o njoj počelo pričati. Uglavnom, od Triglava do Đevđelije pukao je glas: "Arsen umire".
Bilo je mjesta gdje je već bio proglašen i za mrtvog i gdje su njegovi poklonici održali komemorativne sjednice. Roditeljima su u Šibenik čak odlazile tužne delegacije da im izraze sućut.
Iako je lako demantirao zle jezike koji su pričali o njegovu tobožnjem raku, glasine, napuhane i nemilosrdne, počele su ga nervirati. "Zar netko zaista želi moj kraj?" znao me je pitati.
Bjesomučan tempo i posao natjerali su ga da ne misli o anonimnim stvaraocima mita o njegovu kraju. I upravo se bio smirio kad se dogodio incident u Splitu.
"Ne znam što ću", kaže mi Arsen. "Zar bi nekom bilo lakše kad bih završio kao Tenco (popularni talijanski kantautor koji je izvršio samoubojstvo u San Remu, op. p.)? Zar bi ljudima bilo lakše da odem nekamo na more i usamljen živim od tantijema? Zar ja nekome uopće smetam ili mogu smetati?" stalno mi ponavlja Arsen Dedić.
Nekoliko optimističkih pokliča upućenih Dediću koje čitalac zacijelo očekuje na kraju ove litanije ne bi promijenilo stvari.
Dijagnoza je teška, iako ne bezizlazna: Arsen Dedić, najveće ime poratne jugoslavenske zabavne glazbe, njen najkompletniji stjegonoša, u naponu stvaralačkog rada, došao je pod žestoki udar biča čaršije i sokaka. Ovaj put je umoran i razočaran oborio glavu. Osjeća da je u slijepoj ulici iz koje nema izlaza. Arsenu Dediću treba pomoći. Pomoći mu šutnjom i razumijevanjem.
Da zaboravi havariju i da novim jedrima ponovo krene naprijed s mjesta na kojem se, ne svojom krivicom, morao zaustaviti.
Napisao: Pero Zlatar (VUS, 1969.)