KAD GA JE Dalić u 73. minuti utakmice protiv Azerbajdžana (2:1) izvadio iz igre, siguran sam da je bilo onih na Maksimiru i pred televizorima koji su se upitali: "Čekaj, on igra od prve minute?"
Sjeo je na klupu, omotao se jaknom te namršteno gledao što se događa na terenu. Slučajno ili ne, Hrvatska je šest minuta kasnije dala gol za pobjedu.
Mateo Kovačić je sinoć u 1. kolu kvalifikacija za EP u jubilarnom 50. nastupu odigrao još jednu ispodprosječnu utakmicu za reprezentaciju. Nije to problem, može se dogoditi svakome. Problem je što su za njega ovakvi nastupi postali pravilo.
Malo kojeg igrača u povijesti hrvatske reprezentacije se toliko čekalo i toliko mu se toleriralo. Dok se neprestano kritiziralo Strinića, Lovrena, golmane i Rakitića, o Kovačiću se nije htjelo ili nije smjelo reći ništa loše. Vjerojatno s pravom, jer Mateo Kovačić je bio vrlo mlad i slovio je kao jedan od najvećih hrvatskih talenata i igrač čije vrijeme dolazi. Vrijeme i godine su prolazili, a Kovačić je, kad je reprezentacija u pitanju, tamo gdje je bio i prije točno šest godina. Prošle su mu formativne godine, za dva mjeseca imat će već 25, i teško je vjerovati da će na poziciji koju igra strelovito napredovati u godinama koje su pred njim.
Malo igrača imalo je takvo vatreno krštenje u nacionalnom dresu. Tog 22. ožujka 2013. godine Kovačić je debitirao u grotlu Maksimira protiv Srbije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Hrvatska je pobijedila 2:0, Kovačić je odigrao jako dobru utakmicu i pokazao je da se na njega može ozbiljno računati. Te zime prodan je u Inter za 11 milijuna eura nakon što je briljirao u Dinamu. S 19 godina eksplodirao je u HNL-u i nosio Dinamovu igru te je ubrzo postao standardan član Interove momčadi. Ostalo znate. Dvije godine kasnije otišao je u Real s kojim je osvojio tri Lige prvaka i kad jednog dana završi karijeru, Kovačić će iza sebe imati impresivne rezultate.
Mogao je i morao puno više
No u njima je vrlo malo sudjelovao, a mogao je i morao puno više. Od 50 utakmica koliko je odigrao za reprezentaciju teško ćete se sjetiti neke za koju ste rekli: "Čovječe, Kovačić je bio fantastičan." Od 109 koliko ih je odigrao za Real Madrid (prosječno 48 minuta po nastupu), na prste jedne ruke možemo nabrojati njegove briljantne izvedbe. Ista je stvar ove sezone u Chelseaju.
Naravno, Zinedine Zidane, Maurizio Sarri i svi hrvatski izbornici koji su koristili Kovačića o nogometu puno više znaju od autora ovog teksta. No i laik može primijetiti da je Kovačić u klubovima uvijek imao puno drukčiju ulogu nego u reprezentaciji i od njega se očekivala drukčija igra. U Realu je bio vodonoša glavnim igračima i jedini zadatak bio mu je dovesti loptu do, najčešće, Modrića i tu je stala svaka njegova odgovornost. Igrao je uglavnom samo male utakmice dok u ključnim Realovim utakmicama u pohodu na tri europske krune nije igrao ništa ili jest jako malo.
Slična je situacija i u Chelseaju. Gledate li njegove nastupe ove sezone, vidjet ćete da mu je kreativni moment potpuno ugašen i jedan jedini zadatak mu je prenijeti loptu do Hazarda i pritom učiniti što je manje pogrešaka. Te zadatke Kovačić odrađuje uglavnom bez pogreške, ali i ostavlja dojam da cijelu karijeru igra u trećoj brzini.
U reprezentaciji mu takva igra ne prolazi jer je reprezentativni nogomet puno drukčiji od klupskog. Puno je manje utakmica i svaka loša odmah dolazi pod povećalo. Kovačić je imao nebrojeno prilika da se u hrvatskoj reprezentaciji nametne te postane jedan od ključnih igrača i nositelja igre. No pretvorio se u igrača koji odrađuje utakmice protiv Azerbajdžana, Kosova i Malte, a kad gori i kad se igra na život i smrt, uglavnom sjedi na klupi.
Nije slučajno uvijek sjedio na klupi kad se lomilo
Ne može bilo tko upisati 109 nastupa u jednoj od najuspješnijih momčadi najvećeg kluba u povijesti nogometa, ali isto tako nije slučajno da u svim utakmicama nokaut faze Lige prvaka za Real nije igrao ili je igrao kad se više nije lomilo. Ista je stvari u reprezentaciji. Protiv Danske i Rusije ušao je uoči produžetaka, a polufinale i finale gledao je s klupe.
Realu više nije trebao pa je otišao na posudbu u Chelsea u kojem se za minutažu bori s Rossom Barkleyjem. U reprezentaciji igra samo kad ne može Brozović koji je prije točno šest godina tek ulazio u prvu momčad Dinama i nije bio ni sjena Kovačiću.
Od megatalenta koji je trebao biti jedan od nositelja reprezentacije postao je igrač kojeg nitko na terenu ne primijeti 73 minute. Šteta.