Piše: Nenad Jarić Dauenhauer | 20.02.2019. 21:28

Pitali smo psihologinju: Tko može živjeti 19 godina sa sestrinim lešom u škrinji

DANAS je u Palovcu pokopana Jasmina Dominić, 23-godišnja djevojka čije je tijelo pronađeno u škrinji u obiteljskoj kući. Na pogrebu se okupilo više stotina ljudi.

Zbog sumnje da je ubila Jasminu i 19 godina je držala u zamrzivaču uhićena je njezina sestra Smiljana Srnec. Njoj je danas određen pritvor od mjesec dana.

Kako ovaj slučaj već danima ne silazi s naslovnica medija, a komentira se naveliko i po društvenim mrežama, zamolili smo dr. sc. Jadranku Zorić, prof. psih. spec. kliničke psihologije, stalnu sudsku vještakinju za psihologiju, da nam odgovori na neka pitanja koja se najčešće povlače u vezi s njime.

Skrivanje zločina u obitelji nije neuobičajena pojava

Zorić je na početku razgovora upozorila da ne bismo smjeli prejudicirati da je Smiljana Dominić kriva prije nego što o tome presudu donese sud. Također je istaknula da nemamo ni približno dovoljno informacija o slučaju da bismo mogli donositi zaključke o psihološkim profilima Smiljane ili članova njezine obitelji. Stoga smatra da je o svemu moguće razgovarati tek hipotetski.

„Mi ne možemo znati koji bi mogli biti motivi ubojstva. Čovjek može ubiti jer želi nešto što ima druga osoba, može biti ljut na drugu osobu, može ubiti u samoobrani i sl. Sud će otkriti što se dogodilo. Mi možemo samo spekulirati o tome koji je bio motiv ubojstva“, rekla je Zorić.

No, budući da je glasnogovornik suda danas izjavio kako postoji osnovana sumnja da je Smiljana počinila kazneno djelo ubojstva te da je u tom djelu postojao „izrazito visok stupanj kriminalne volje, upornosti i bezosjećajnosti“, zanimalo nas je je li neophodno da netko bude psihopat da 19 godina živi s tijelom ubijene sestre u hladnjaku i još u njega odlaže hranu koju cijela obitelj jede. Može li to učiniti sasvim prosječna osoba i koliko je to uobičajeno?

„Govorit ćemo samo hipotetski, ne o konkretnom slučaju. Ima mnogo kaznenih djela koja se događaju u obitelji, a koja se godinama ne otkrivaju. To nije neuobičajena pojava. Zašto obitelj ne bi otkrila zločin člana obitelji? Zato što i drugi članovi time nešto gube. Ako ništa drugo, gube ugled. No također gube još jednog člana obitelji. Ljudi žive u nekakvim kontekstima, u nekakvim društvenim odnosima. Mi smo svi ovisni jedni o drugima u obiteljima i u socijalnoj zajednici u kojoj živimo. Stoga, ako netko prokaže jednog člana obitelji kao počinitelja, on će narušiti društvenu ravnotežu te obitelji.“

Svi su imali ozbiljne razloge za skrivanje

Zanimalo nas je i je li moguće da nitko u obitelji nije znao za ubojstvo i leš u zamrzivaču?

„Djeca koja imaju pet godina ne moraju znati. Dijete uglavnom neće zavirivati u zamrzivač. Osim toga mi smo zemlja s tradicionalnim odgojem pa ni muškarci neće zavirivati u zamrzivače jer ne kuhaju. Stoga načelno postoji mogućnost da neki članovi obitelji nisu znali. No čak i ako su znali, bilo bi za očekivati da nisu htjeli prijaviti ubojstvo. Primjerice, imate žene koje su zlostavljane po dvadesetak godina. Zašto one to trpe? Zato što u tom odnosu negdje postoji neki iracionalni interes. Da se razumijemo, ja ne mislim da je ta korist stvarna, ona je iracionalna. U ovom slučaju žena je završila u pritvoru. Imate najmlađe dijete školske dobi koje je ostalo bez majke. Shvaćate li koji je to stres za tu obitelj, za sve članove koji zajedno žive? To je vanserijski stres. Nema majke, obilježeni su od okoline, svi ih salijeću - od novinara do susjeda. Za njih je to grozna situacija. To nije lako podnijeti. Svi mi razvijamo se kao osobe, kako intelektualno, tako i emotivno. Kada biste bilo koga od njih pitali je li ubojstvo ispravno, oni bi svi rekli da nije. Međutim, postoje neke emocionalne vrijednosti za koje možemo biti posebno vezani u obiteljskom kontekstu“, objasnila je.

Zločin može biti olakšanje za počinitelja

Pitali smo našu sudsku vještakinju je li u praksi točna ideja koju je Dostojevski predstavio u romanu 'Zločin i kazna', da će čovjeka koji ubije često sustići kazna u obliku teške grižnje savjesti te je li u tom smislu uobičajeno da ljudi nakon nekog vremena skrivanja uglavnom ipak priznaju zločin?

„Uzmimo za ilustraciju slučaj u kojem je netko počinio zločin iz mržnje. Što je on time učinio? Eliminirao je osobu koja je predstavljala izvor te negativne emocije. Drugim riječima, riješio je svoj problem i miran je. On neće razmišljati o lešu osobe koja leži u zamrzivaču“, odgovorila je Zorić.

Ovih dana također se često postavljalo pitanje kako je moguće da neka osoba počini ubojstvo i da ga potom godinama skriva od članova obitelji i okoline, bez da se ikome povjeri.

„To je svakako bizarno, no ona osoba koja je to počinila time je riješila svoj problem i stavila ga pod tepih. Organizirala je tu situaciju onako kako je njoj bilo najmanje zahtjevno. Moguće je da se potpuno disocirala od toga. Osim toga, obitelj je znala da im nedostaje član obitelji. Tu imate oca koji živi s kćeri, njezinim suprugom i djecom, u njihovoj kući. Dakle, ona je u ovoj priči bila u najmoćnijoj poziciji. Također, leš je bio zaliven vodom. On se nije mogao pomicati po škrinji. Bio je zaliven i potom prekriven slojevima plastičnih vreća i prekrivača. Dakle, ona je imitirala neko dno zamrzivača i istovremeno je sestru na neki način sahranila.“

Počinitelj tog djela ne mora biti duševno bolestan

Na pitanje postoji li mogućnost da je počiniteljica psihopat, rekla je da o tome možemo samo spekulirati.

„Koliko vidim iz medijskih napisa, ona nije psihijatrijski liječena. Ona je funkcionirala. Išla je na posao, podizala je djecu. Bila je funkcionalan član obitelji i društva. Nije bila disfunkcionalna u drugim područjima. Budući da nije bila psihijatrijski liječena i da je sve ove godine funkcionirala u svim drugim sferama, to pokazuje da je bila psihički zdrava osoba. Pritom treba znati da poremećaj ličnosti nije prava duševna bolest. Psihopata imate na visokim političkim funkcijama i u tvrtkama. Normalan čovjek uglavnom nema tako izraženu potrebu dominirati nad drugima. Psihopati su često vrlo uspješni i vrlo agilni“, rekla je uz smijeh naša psihologinja.

Na pitanje može li takav poremećaj ličnosti biti dijagnoza zbog koje bi ubojica završio na psihijatrijskom liječenju umjesto u zatvoru, odgovorila je niječno.

„Sama činjenica da je tijelo spremljeno u zamrzivač, kao i to kako je bilo zbrinuto, pokazuje da je ta osoba dobro promišljala skrivanje. To nije napravljeno u nekom konfuznom stanju. To prikrivanje očito je dobro isplanirano. Ona je možda napad mogla napraviti u nekom afektu, međutim samo skrivanje pokazuje da nije izgubila kontakt s realnošću“, rekla je.

Zašto su ubojstva ljudima zanimljiva?

Zanimalo nas je također što to toliko privlači ljude ubojstvima da su o njima napisani romani, snimljeni filmovi, te da ovo posljednje danima ne silazi s naslovnica i puno se čita.

„Prije svega ubojstvo nije neka nova stvar. To se događa oduvijek. Još davno, kada ljudi još nisu imali novca, već su se bavili robnom razmjenom, ubijali su kako bi se domogli nečega što im je trebalo. To je čovjeku imanentno, to je u nama. Civilizacija nam je donijela neke regulative ponašanja koje su nam omogućile da normalno komuniciramo, a da pritom drugima ne štetimo. Naravno, svaki put kad se dogodi takvo ekstremno kršenje tih regulativa, a ubojstvo je takva ekstremna situacija, prirodno je da ljude to zanima. To je iskonski u nama. No ljude ne zanimaju samo ubojstva. Ljudima su posebno slatki seksualni delikti i zbivanja u tuđim dvorištima. Mi imamo prirođenu, instinktivnu radoznalost. Time što znamo nešto o nekoj drugoj osobi, dok ona ne zna isto o nama, mi imamo osjećaj da smo u nadmoćnijoj poziciji. Također nas može veseliti to što se nešto nije dogodilo u našem dvorištu nego kod susjeda. Da nema ljudske radoznalosti, ne bi bilo ni knjiga ni sapunica na televiziji.“

Na pitanje jesu li smrt i ubojstva ljudima zanimljivi iz evolucijskih razloga, jer je sve što je opasno po život uvijek bilo najvažnije za preživljavanje naših predaka, odgovorila je potvrdno.

„To je definitivno rezultat evolucije. Osim toga, smrt je događaj koji potpuno mijenja situaciju jer neke osobe, koja je bila tu, odjednom više nema.“

Zorić je za kraj poručila da medijsko praćenje i izlaganje društva nasilnim događajima neke osobe može potaknuti na nasilje.

„Primjerice, pisanje o tome kako je muž iz ljubomore istukao ženu može neke ljude potaknuti da i sami to naprave. Neki će pomisliti – ako drugi to rade, zašto ne bih i ja? Ne generaliziram, no to se svakako može dogoditi. Zato bi nam trebalo više pozitivnih vijesti koje mogu djelovati preventivno.“

Na pitanje nije li osuđivanje lošeg podjednako važno kao i hvaljenje dobrog, odgovorila je potvrdno, ali s jednim 'ali'.

„Morate znati da niti jedan kriminalac neće odustati od počinjenja kriminalnog djela zato što se boji kazne. Njega eventualno može spriječiti to što je vjerojatnost da će biti uhvaćen velika“, rekla je Zorić.  

POGLEDAJTE VIDEO: Što sve znamo o stravičnom ubojstvu Jasmine Dominić?

NAJNOVIJE
NAJČITANIJE