Piše: M.Ba. | 25.06.2018. 09:58

Diktator Erdogan vladat će Turskom još najmanje pet godina. Što to znači za Europu?

PRVI izbori za predsjednika i članove parlamenta nakon uvedenog izvanrednog stanja zbog neuspjelog pokušaja državnog udara u lipnju 2016. godine održani su jučer u Turskoj. Iako su bili predviđeni za studeni ove godine, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan uslijed pada rejtinga Stranke pravde i razvitka (AKP), kojoj pripada, raspisao je u travnju ove godine prijevremene izbore.

Prvi su ovo izbori i u okviru novog sustava koji su Turci tijesno izglasali na referendum prošle godine, kada su parlamentarni sustav zamijenili predsjedničkim te omogućili da se Erdoğan, koji je na vlasti od 2002. godine, kandidira još dvaput za predsjednika.

Iako je bilo napetije nego što su mnogi očekivali, Erdogan je već u prvom krugu uspio skupiti preko 50 posto glasova i doći do pobjede.

Erdogan je osvojio 52,5 posto glasova, pošto je prebrojano više od 99 posto glasačkih listića. Njegova stranka AKP osvojila je 42,5 posto na parlamentarnim izborima, a ojačali su je njezini nacionalistički saveznici koji su premašili očekivanja i osvojili 11,1 posto.

“Novi predsjednički sustav već sada pokazuje želju za većom autoritarnošću i premoćnom vladavinom AKP-a. Radi se o najvećim ovlastima koje jedna osoba ima u Turskoj još od Atatürka i Ismeta Inönüa. Sam čin referenduma, snažne polarizacije i dihotomije turskih građana, zapravo je točka na i nakon godina priprema te izbacivanja političkih i društvenih protivnika. AKP je unutar proglašavanja izvanrednog stanja nakon pokušaja vojnog prevrata promijenio kompletno sudstvo koje nije bilo sklono vlasti; promijenilo je vojnu upravu čime je obezglavljena tradicionalno najjača turska institucija i zamijenjena je poslušnim časnicima; mnogi akademski građani, civilni aktivisti i podržavatelji oporbe završili su u pritvoru; a mediji su skoro u potpunosti postali apologeti turske vlade”, objasnio je za Index novonastale turske okolnosti Vedran Obućina, politolog i pročelnik Studijske grupe za Tursku i Bliski istok u Institutu za europske i globalizacijske studije.

Početak erdoganizma

Pravdajući se potrebom izmjene Ustava koji su napisali generali nakon vojnog puča 1980. godine kako bi se izbjegle nestabilne koalicije te osiguralo da se zemlja može suočiti sa sigurnosnim i političkim izazovima, referendumski rezultati označili su novu eru u turskoj povijesti koju Obućina naziva erdoganizmom.

“Ne radi se ovdje više ni o islamizmu niti nacionalizmu. Turska ulazi u vrijeme erdoganizma, političkog sustava koji naglašava istovremeno turski nacionalizam (čime se približava turskoj konzervativnoj struji, nacionalistima i pobornicima borbe protiv Kurda), islamizam (čime se približava vjerskim strujama, konzervativcima, ali i Kurdima kroz sustav islamske socijalne pravde) te širok populizam koji je osobito dobio krila za vrijeme borbi turske vojske u Siriji, što se predstavlja kao nacionalni ponos. U središtu svega toga nalazi se Erdoğan koji je simbol i okosnica nove politike te sve ovisi o njemu, njegovu imidžu i održavanju na vlasti”, kaže Obućina.

Što to znači za Europu?

Nastavak njegove vladavine prema mišljenju Obućine neće značajno promijeniti ni odnose s Europskom unijom koji odgovara objema stranama.

“Turska i dalje ima interes biti bliska Europskoj uniji kroz procese pregovaranja i dobivanja pretpristupnih fondova, a Unija ima i dalje interes ne dopustiti Turskoj da se previše približi Europi. Tako je odnos Bruxellesa i Ankare zapravo pogodan i za jednu i za drugu stranu, a najveće probleme će Europa i dalje imati s dogovorom o turskom zaustavljanju izbjegličkog vala prema Zapadu, koji Turska više-manje poštuje, odnosno o recipročnosti ‘usluge’ kroz liberalizaciju viznog režima i olakšavanje poslovanja, što Europa više-manje ne poštuje. Na neki način je ova pobjeda i dobrodošla za Europu s obzirom na to da znaju s kime imaju posla i mogu računati na jasno određene turske ciljeve u vanjskoj politici, osobito na Bliskom istoku”, drži Obućina.

Što će biti s ljudskim pravima i medijskim slobodama u Turskoj?

No iako novi predsjednički sustav i nastavak Erdoğanove vladavine ne donosi većih promjena u odnosima s Europskom unijom, autoritarni karakter novog oblika vlasti neće pridonijeti ni napretku po pitanju medijskih sloboda i ljudskih prava koje su se u zadnjih nekoliko godina značajno pogoršale u ovoj zemlji s više od 81 milijun stanovnika, o čemu redovito izvještavaju organizacije poput Amnesty Internationala ili Human Rights Watcha.

“Nažalost, pitanje ljudskih prava, političkih i medijskih sloboda je zacementirano. Međunarodne organizacije se ne žele petljati previše u ovo pitanje zbog spomenutih razloga, kao i zbog toga što Turska troši velik novac na zapadno oružje te može igrati most prema Rusiji i Iranu. Turska će i dalje biti orijentirana prema ograničavanju ovih sloboda, uključujući vjerojatno i polovičnu blokadu interneta i društvenih mreža”, smatra Obućina.

No, je li ovo početak kraja AKP-a?

Ipak, predsjednička fotelja ne znači i parlamentarnu većinu. Na parlamentarnim izborima sudjeluje osam stranaka koje se dijele na dva saveza – Narodnu alijansu sastavljenu od vladajućeg stranka AKP-a i Stranke nacionalnog pokreta (MHP) uz neslužbenu podršku Stranke velikog jedinstva (BBP).

“Ovo bi mogli biti prvi izbori u kojima AKP neće dobiti potrebnu apsolutnu većinu te će prvi put sastavljati koalicijsku vladu, najvjerojatnije s nacionalističkom strankom MHP. To je znak predstojećih promjena te se za jedan ili dva izborna ciklusa može dogoditi da AKP ne uspije pobijediti. Do tada će se vidjeti koliko će autoritarnost prevladati u Turskoj, odnosno hoće li Erdogan iskoristiti svoje nove predsjedničke prerogative i time utjecati na izborne rezultate ili proglašenje pobjednika”, kaže Obućina.

Drugi blok Savez nacije sastavljen je od glavne opozicijske Republikanske narodne stranke (CHP), Dobre partije i Partije sreće, uz neslužbenu podršku Demokratske partije. Van ovih saveza nalaze se turska prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP), Domovinska partija YURT-P i Stranka Huda-Par.

“Svakako se u turskom parlamentu organizira nova oporbena snaga – naspram impotentnoj kemalističkoj Republikanskoj stranci (CHP), ovdje se organizira snažna konzervativna pa i islamistička oporba, dakle one stranke koje su nastale kao frakcije AKP-a i čiji su političari postali nezadovoljni velikim šefom. Ne smije se zaboraviti ni HDP, prokurdska liberalna stranka koja okuplja većinu lijevog spektra u Turskoj. Njihove su pozicije vrlo zanimljive, jer ponegdje su im i predsjednici stranaka u pritvoru. No, ovoga puta će njihova snaga biti samo vokalna, s obzirom na to da nove predsjedničke ovlasti stavljaju tursku vladu u poziciju lojalnosti i predsjedniku i parlamentu te ne treba sumnjati čije će zakonodavne odredbe vlast pratiti”, zaključuje Obućina.

NAJNOVIJE
NAJČITANIJE