NE MORATE nositi kapu s petokrakom zvijezdom kako biste bili komunist. Komunist možete biti i po načinu razmišljanja i djelovanja – a ova vlada, aktualna vlada Republike Hrvatske, jasno pokazuje da u njoj, blago rečeno, prevladava komunistički mentalitet.
Džabe njima što drže državni grb na zidu ureda, džabe im članska iskaznica službeno demokršćanske stranke, džabe im sve što rade – kada oko ekonomskih pitanja stalno pokazuju da su crveniji od Marxa ili Lenjina.
Jer, što je ovo što gledamo oko Agrokora ako ne čisti socijalizam, možda i gori nego što smo imali u Jugi, negdje na razini tadašnje Rumunjske i Bugarske. Nadalje, što znači ovaj upravo dogovoreni otkup dugova Petrokemije, kojim su upravo potrošili preko 100 kuna svakog građanina ove zemlje na notornog gubitaša – nego političko, partijsko petljanje u privredu? Što uopće znači preko tisuću državnih firmi nego da ova država provodi čistu socijalističku ideju, istina, bez sigurnosti radnih mjesta i ponekog stana za radnike?
Ministri ne smiju spašavati privatne firme
Što znači uopće kada se ministri hvale kako su, eto, spasili državu spašavajući Agrokor? Agrokor nije bio, neće i ne smije biti Hrvatska. U pitanju je bila i je privatna firma, debelo mažena i pažena od države. Pa ako je poslovala loše – onda je to stvar njenog vlasnika, dobavljača, radnika i stečajnog zakona. Ono što vrijedi će preživjeti, ono što ne vrijedi će propasti. Umjesto onoga što propadne, doći će netko bolji i kvalitetniji. Uostalom, kao što se dogodilo s primjerice američkom auto industrijom – Detroit je radio skupe i loše automobile te propao. Sada dolaze neki novi, koji rade dobre automobile i zarađuju.
Što uopće znači "spasili smo radna mjesta"? Broj potrebnih radnih mjesta određuje gospodarstvo, pa ako je u Agrokoru 10.000 radnih mjesta viška, onda ti ljudi trebaju ići negdje drugdje ili će firmi uzrokovati gubitak. Na državi je da stvori uvjete kako bi se lako otvorila radna mjesta, upravo kako, evo, njemačka država stvara uvjete za to, nedostaju im desetine tisuća radnika. Nije nikakav problem ako netko ima višak radnika – ako drugdje nedostaju ti isti radnici.
A tek ono dogovaranje tko će i kada koje isplate od Agrokora dobiti, pa zar to nije isto kao nekada kada je partija umjetno spašavala neke firme? To nema veze s tržištem, to je političko, državno upravljanje ili upravljanje koje je politika usmjerila i podržava.
Zašto bi državu uopće trebala biti briga za Petrokemiju?
Prošlo je ovih dana ispod radara - vlada je donijela odluku o kupovini tražbina banaka prema kutinskoj Petrokemiji u iznosu od 450 milijuna kuna, a kako je istaknuo premijer Andrej Plenković, ta odluka je važna za dokapitalizaciju tvrtke koja bi trebala uslijediti, kao i dugoročno i kvalitetno poslovanje. Koga je premijer Plenković pitao da otkupi dugove jedne firme našim novcem? Preko 100 kuna je svaki Hrvat dao za ovo, zašto? Ako Petrokemija ima nekih problema – neka to riješi sa svojim dobavljačima i bankama, što se uopće država ima petljati u to i ulagati novce poreznih obveznika? Pa nismo Kuba ili Venezuela, barem ne za sada, da država upravlja poslovanjem firmi.
Država je tu da osigura uvjete da firme rastu, država je tu da smanji poreze (posebno porez na rad), država je tu da samoukine svu suvišnu administraciju – od kompletnog ukidanja županija pa nadalje, ali država, barem ona kapitalistička, nije tu da bi bila vlasnik i upravljala s preko 1000 firmi! Država koja to radi, izravno upravlja privredom, socijalistički je propalitet, jer svaki put kada se država ide petljati izravno u poslovanje, imamo socijalistički propalitet. Uopće, koji je to mentalni sklop ministara koji se još i hvale tim mjerama umjesto da privatiziraju sve osim možda 50 firmi koje predstavljaju državnu infrastrukturu?
Kao da igraju Monopoly
Ministri se lijepo igraju privrede, kao da je u pitanju Monopoly, a ne prava, stvarna država i prava privreda. Ulažu, kupuju dugove, plasiraju privremene upravitelje, donose posebne zakone kojima praktično nacionaliziraju privatne firme, i gotovo na svaki način, porezima i drugim, sprječavaju pravu privatnu inicijativu.
Tko će u Hrvatsku uložiti kao što npr. ulažu u Slovačku, znajući da ovdje ministri javno govore kako se treba prvo njima obratiti za razgovor, da se hvale svojim intervencijama u privatnu firmu i još kako su "spašavali radna mjesta", ne na način da malim porezima potiču stotine firmi i obrta, već tako da firme koje trebaju propasti političkim putem drže "iznad vode". Što je to nego upravljanje koje smo već imali u doba socijalizma?
Socijalizam i etatizam mogući su i uz nacionalizam
Zapamtite – socijalizam i etatizam, kao način upravljanja, nemaju nikakve veze voli li netko petokraku ili hrvatski grb, odnos prema privredi jasno govori o političkom svjetonazoru sadašnje vlasti – a njima srce ekonomski kuca za Marxa, Lenjina i slične.
Jugoslavija, a u njoj Slovenija i Hrvatska, bile su najrazvijenije zemlje socijalizma baš zato što su dopuštale ograničeno tržište, tržišno razmišljanje, pa i ograničenu privatnu inicijativu. Danas, ne da zapinjemo, nego propadamo – upravo zato što svi oko nas prihvaćaju tržište i tržišne zakonitosti, a naši lideri zapeli su u čisto državnom upravljanju privredom, a ono tržišnih mrvica dijeli se opet podobnima, od konzultanata pa nadalje.
Alternativa je još gora – većina stranaka bi izravno upravljala privredom
A znate što je najgore? Većina alternativa na političkoj sceni opet bi upravljala putem države, državne intervencije, državnih propisa, državnim prstom, državnom intervencijom. Stvarno, ali stvarno, ovoj je zemlji dosta socijalističkih gluposti.
Napokon treba jasno reći: trebamo malu državu, trebamo male poreze, trebamo ministre kojima neće pasti na pamet spašavati pojedinačnu firmu, trebamo vaučere za obrazovanje kako bismo i tu uveli konkurenciju, i općenito trebamo Hrvatsku koja će omogućiti svakome da postane poduzetnik ili da mu, ako je radnik, ostane većina onoga što je zaradio. Ako vam se igra socijalizma – odite u Venezuelu na ministarska mjesta, treba im novih genijalaca otkada su ostali i bez WC papira.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala