Piše: Gordan Duhaček | Prije 6 dana

Prije 96 godina rođen je Franjo Tuđman, čovjek koji je stvorio neovisnu Hrvatsku i onda sve zajebao

Foto: Hina

"UVIJEK i sve za Hrvatsku. A našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što." Te dvije rečenice uklesane su na grob prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, koji je rođen na današnji dan prije 96 godina. U skladu s tradicijom, izaslanstvo HDZ-a jučer je položilo vijence na Tuđmanov mirogojski grob, a danas se njegov rođendan obilježava u Velikom Trgovišću, zagorskom mjestašcu u kojem je rođen.

Tuđmanovi obožavatelji i poklonici, kojih u Hrvatskoj nije malo, smatraju ga “hrvatskim Georgeom Washingtonom”, neupitnim tvorcem neovisne RH, najvećim Hrvatom u povijesti i nekritički se klanjaju njegovu liku i djelu, smatrajući da su sve njegove pogreške u osnovi nevažne ili sporedne, napravljene po principu “tko radi, taj griješi”, te da ništa ne može dovesti u pitanje “njegovo veliko djelo”, kako se svojedobno izrazio Tomislav Karamarko, jedan od Tuđmanovih nasljednika na čelu HDZ-a, stranke koju je Tuđman osnovao 1989.
 
Autoritarni tip ličnosti
 
No baš ono što je uklesano na Tuđmanovu grobu savršeno ilustrira suštinski problem politike prvog predsjednika RH te zbog čega se ona četvrt stoljeća nakon svojeg nastanka raspada po šavovima dok stotine tisuća njezinih građana bolji život traže u inozemstvu. Za razliku od, primjerice, Vlade Gotovca, koji je izjavio “Hrvatska da, ali kakva?”, Tuđman kao autoritarni tip ličnosti, koji se formirao kao general JNA, nije imao nikakvih pitanja ili dvojbi. Za njega je vrijedilo, kako je sam rekao, “uvijek i sve za Hrvatsku”. 
 
Taj stav na prvu loptu može zvučati nacionalno-romantično i plemenito, no on zapravo u sebi krije nevjerojatnu amoralnost i beskrupuloznost u kojoj je država iznad svih drugih vrijednosti, iznad ljudskih života, iznad slobode, iznad istine, iznad pravde, važnija od bilo čega. Taj stav je zapravo omogućio i djelomičnu rehabilitaciju ustaške NDH u Tuđmanovoj Hrvatskoj, jer i Ante Pavelić se vodio logikom da je za uspostavu neovisne hrvatske države u redu učiniti baš sve - biti saveznik Mussolinija i Hitlera, uvesti rasne zakone, počiniti genocid, osnovati logore smrti, vršiti nezamisliv teror nad Srbima, Romima i Židovima te nad svim onim Hrvatima koji se nisu slagali s takvom zločinačkom politikom. 
 
Uostalom, Tuđman je u svojem ključnom programatskom govoru na prvom saboru HDZ-a u Lisinskom u veljači 1990. izrekao zastrašujuću rečenicu: “NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego je predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću.'' Lekcija koju je Tuđman kao političar i kakav-takav povjesničar naučio iz primjera NDH jest njezina (inače vrlo upitna) državnost kao najvažniji element, ne shvaćajući da je lekcija koju nudi NDH da država sama po sebi nikako ne smije biti vrhovni kriterij za normalne ljude te da postoje neke univerzalne vrijednosti - poput slobode, jednakosti i bratstva - koje su važnije od nacionalne države. Odnosno, država koja zatire te vrijednosti zaslužuje biti uništena. Prema državi poput NDH ili Hitlerove Njemačke, veleizdaja je jedini moralni potez, kako je svojim primjerom svojedobno pokazao i književni nobelovac Thomas Mann.
 
Za Hrvatsku su počinjeni i teški zločini, baš u skladu s Tuđmanovim motom
 
Vrlo brzo se u praksi u Tuđmanovoj Hrvatskoj pokazalo što znači stav “uvijek i sve za Hrvatsku”:  za Hrvatsku se ljude deložiralo iz njihovih stanova, za Hrvatsku se ubijalo civile, za Hrvatsku se činilo ratne zločine (s tim da Hrvat u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin, kako je objasnio Tuđmanov predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković), za Hrvatsku se masovno opljačkalo tu istu Hrvatsku i njezine građane itd. Tuđmanov, a slijedom toga i HDZ-ov koncept domoljublja i države pokazao se samouništavajućim, kao nezajažljiva neman koja nakon što se obračuna s ugrozama izvana, poput velikosrpske politike, proždire samu sebe. Hrvatska koju je stvorio Tuđman ispostavila se kao država koja je neprijatelj ljudima koji u njoj žive, a ne funkcionalan servis građana koji stvara propulzivno i tolerantno društvo u kojemu svi imaju priliku naći svoju životnu sreću.
 
Naročito je iritantan Tuđmanov falsifikat o “tisućljetnom snu” Hrvata o vlastitoj državi jer svaki srednjoškolac zna da nacije uopće nisu postojale do 19. stoljeća pa je pričati o Hrvatima kao naciji koja je u “stoljeću sedmom” došla do Jadrana i naselila se na području današnje RH najgore historiografsko šarlatanstvo. 
 
Tuđmanova politika prema BiH osuđena je kao "udruženi zločinački pothvat"
 
Ali mnogo su gore konkretne političke posljedice Tuđmanovih kvazipovjesničarskih opsesija, kao što je bila njegova nezdrava fiksacija na Banovinu, zbog koje je u suradnji sa Slobodanom Miloševićem vodio razbijačku politiku prema susjednoj Bosni i Hercegovini, što je na kraju svega na Haškom sudu osuđeno kao udruženi zločinački pothvat. Tuđmana je od haške optužnice, kao i njegova bliskog suradnika i ministra obrane Gojka Šuška, spasila smrt od raka. 
 
Pored toga, prema hrvatskim građanima srpske nacionalnosti Tuđman je imao iznimno negativan stav i definitivno nije učinio sve da pokuša spriječiti srpsku pobunu koja je potpaljena iz Beograda, ali je zato cijelo vrijeme rata bio na direktnoj telefonskoj vezi sa zločincem Slobodanom Miloševićem, s kojim se dobro razumio još od prvih susreta na početku raspada Jugoslavije.
 
Mržnja prema hrvatskim građanima srpske nacionalnosti
 
Sve čega se Tuđman kao predsjednik države i HDZ-a dohvatio bilo je obilježeno njegovim autoritarnim karakterom i mrzovoljom. Nakon Oluje nije pokazao nimalo velikodušnosti u vojnoj pobjedi, u skladu s poznatom izrekom Winstona Churchilla, nego je držao odvratne šovinističke govore u kojima je likovao zbog sudbine izbjeglih krajinskih Srba, režeći izjavivši da su sa sobom odnijeli i svoje “prljave gaće”.

Neovisne medije je progonio i dao špijunirati, držao je diktatorske govore o “žutim i zelenim vragovima”, prijetio i verbalno progonio one koji mu se nisu klanjali, oporbi nije dao da nakon pobjede na izborima preuzme vlast u Zagrebu, njegova policija progonila je navijače Dinama i premlaćivala pankere.

Tuđman uopće nije bio demokrat. Hrvatska koju je stvorio Tuđman nije bila demokratska država; demokraciju je u Hrvatsku zapravo dvaput morao uvoditi Ivica Račan, 1990. i 2000. godine. 
 
Kada je, pak, riječ o neprovedenoj lustraciji, što je, čini se, jedina Tuđmanova kardinalna pogreška koju priznaju njegovi poklonici, vrijedi podsjetiti da je Tuđman svoju generalsku karijeru u JNA napravio baš u najrepresivnijoj fazi komunističkog režima. Dok se događao Bleiburg, dok se otvarao Goli otok, Tuđman se usred Beograda i Glavnog štaba JNA uspinjao do generalskog čina, u jednom trenutku čak obavljajući funkciju predsjednika sportskog kluba Partizan. 

Umjesto da se lustriralo bivšeg generala JNA, u Hrvatskoj se lustriralo pjesme EKV-a
 
Da se u Hrvatskoj doista početkom 1990-ih provela lustracija, Tuđman bi bio među najzaslužnijim kandidatima za uklanjanje iz javnog života kao jedan od čvrstih stupova Titova režima iz njegove najgore faze. To što je kasnije postao žrtva tog istog režima, iako se u zatvoru nije baš napatio, a ostala mu je i zagrebačka vila, poetska je pravda, ali ne i ekskulpacija za podržavanje staljinističke faze Titova režima. Nažalost, u Tuđmanovoj Hrvatskoj bilo je baš obratno - nekoć najmlađi general JNA postao je predsjednik, ali se zato godinama nisu mogle čuti, primjerice, pjesme EKV-a na radiju. Umjesto da je bilo obratno.
 
Tuđman je Hrvatsku destruirao i u kulturnom i u društvenom smislu. Vlast HDZ-a je ukinula značajne pozitivne aspekte socijalističke modernizacije i naročito liberalizacije iz 1980-ih, npr. ženama je opet prvenstveno namijenjena uloga nacionalne koke nesilice, Katolička crkva je instalirana kao najvažniji moralni arbitar, školstvo je pretvoreno u stroj za proizvodnju poslušnika inficiranih nacionalističkom ideologijom, umjetničko izražavanje se pokušalo staviti u službu državne politike... Sve je to dovelo do niza grotesknih trenutaka, poput bizarne proslave Tuđmanova rođendana u zagrebačkom HNK, kada je za njega izveden jedan kičasti slet u režiji Zlatka Viteza, jednog od brojnih ulizica koje je Tuđman obožavao okupljati oko sebe. 
 
Tuđmanovi suradnici svjedoče o bolesnim međuljudskim relacijama na Pantovčaku
 
Još bizarnije je prisjetiti se s koliko su psihopatologije o njemu govorili bliski suradnici: neki su u njemu nalazili izgubljenog oca, drugi su mu besramno laskali, treći su mazohistički podnosili Tuđmanove ispade bijesa. Sve su kasnije sami ispričali medijima, kao neki dan bivši predstojnik ureda Ivica Kostović, koji je oduševljeno u intervjuu izjavio da je bio “Tuđmanov sluga”. To sigurno nisu normalne ljudske i demokratske relacije među političkim suradnicima, to je mentalitet dvora i apsolutističke monarhije.
 
Da bi se pokrilo sve u čemu je Tuđman unesrećio Hrvatsku bilo bi potrebno napisati knjigu, ili više njih. Od fanova proglašeni Otac domovine zapravo je bio roditelj koji je od samog početka zlostavljao vlastito čedo. Najgore od svega je što je Tuđmanova ostavština i danas živa i zdrava u Hrvatskoj, čega je najsvježiji primjer Afera Hotmail i muljanje Martine Dalić i Andreja Plenkovića oko Agrokora. Pa to je paradni primjer tuđmanovskog odnosa prema ekonomiji i vođenju politike protiv hrvatskih građana, a u korist izabranih “domoljuba”. Zna se, baš to je bio i ostao HDZ kakav je Tuđman stvorio.

Mit o Tuđmanu kao Ocu domovine treba konačno umrijeti da bi Hrvatska preživjela
 
Stoga rečenicu koja je uklesana na Tuđmanovu grobu - “Uvijek i sve za Hrvatsku.” - treba razumjeti kao kletvu, ali i, paradoksalno, kao putokaz. 
 
Pravo je pitanje bilo ono koje je postavio Vlado Gotovac - kakvu Hrvatsku? Nakon više od četvrt stoljeća Tuđmanove Hrvatske posve je jasno da Tuđman kao politički uzor i navodni Otac domovine konačno treba umrijeti da bi Hrvatska preživjela.
NAJNOVIJE
VEZANO
NAJČITANIJE