Presuda Šešelju je i presuda Vučiću

>> Podsjetimo kako je Šešelj pomogao Kolindi da postane predsjednica

>> Šešelj: Ponosan sam na ratne zločine za koje me terete

Na prvi pogled riječ je o paradoksalnoj presudi, no time će se detaljnije baviti pravnici. Politički gledano, osuda Vojislava Šešelja kao ratnohuškačkog ratnog zločinca indirektno je i osuda aktualnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je bio Šešeljev mali od palube dok je ovaj držao svoje najodvratnije ratnohuškačke i ekstremno nacionalističke govore. 

 

 

 

Šešelj je u svojim medijskim istupima devedesetih primjerice pričao o tome kako Hrvatima treba zahrđalim žlicama vaditi srca, demonizirao je Bošnjake, sve i svakoga proglašavao “neprijateljima srpstva”. Njegov ratnohuškački repertoar je općepoznat i zastrašujuće beskrupulozan, neovisno o tome što se uspjelo dokazati u Haagu ili ne. Činjenica da je osuđen za samo jedan od stotina ratnohuškačkih govora više ilustrira rad haškog tužiteljstva i cijelog suda nego to koliko je Šešelj svojim istupima dao doprinos atmosferi nacionalističkog ludila devedesetih godina, u kojoj je velikosrpska politika počinila niz strašnih zločina od Hrvatske preko Bosne i Hercegovine do Kosova, a jedan od ključnih protagonista te politike, iako ponekad formalno u opoziciji u odnosu na vlast Slobodana Miloševića, bio je neupitno Vojislav Šešelj.

 

Ali, bio je i Aleksandar Vučić, tada “dečko koji obećava” Šešeljeve Srpske radikalne stranke (SRS), koji se od svojeg dugogodišnjeg mentora emancipirao tek 2008. kada je došlo do raskola u stranci i kada je Vučić s Tomislavom Nikolićem osnovao Srpsku naprednu stranku. Vučić se u SRS učlanio 1993., dakle s punom sviješću o Šešeljevim radikalnim stavovima i ratnohuškačkim istupima, zapravo ga je baš to i privuklo. Godinama je bio glavni tajnik SRS-a, dakle glavni Šešeljev stranački operativac u vrijeme dok mu se šef najviše isticao svojim bešćutnim ponašanjem i ratnozločinačkom retorikom. 

 

 

Današnji predsjednik Srbije, Vučić, nije bio sam Šešeljev posilni u stranci, nego je od šefa i naučio držati odvratne huškačke govore.

Dva su najpoznatija primjera - prvi je velikosrpska filipika koju je 1995. održao u okupiranoj Glini, nekoliko mjeseci pred Oluju, u kojoj je Hrvate izjednačavao s ustašama, a drugi je monstruozni govor u Skupštini Srbije u ljeto 1995. kada je, ubrzo nakon pada Srebrenice, u kojoj su koljači Ratka Mladića počinili genocid na Bošnjacima, izjavio sljedeće: "Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana, pa da vidimo smije li međunarodna zajednica ili bilo tko drugi da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom.”

Šešelj je politički otac današnjeg predsjednika Srbije

Dodatni monstruozni moment te izjave jest što su takvu praksu njegovali nacistički okupatori tijekom Drugog svjetskog rata, strijeljajući stotinu civila za jednog ubijenog njemačkog vojnika. Nema nikakve dileme u vezi toga da je Vučić također huškao ljude na svoje dojučerašnje susjede i prijatelje nesrpske nacionalnosti, da je njegova retorika bila ideološka podloga stvarnog klanja i progona.

 

Riječ je o istupima koji se bez problema mogu opisati epitetom “šešeljevski”, govorima koji su u duhu i izričaju posve politički na tragu Šešeljeva govora u Hrtkovcima koji je označio početak progona vojvođanskih Hrvata. Stoga je politički gledano današnja haška presuda Šešelju ujedno i presuda danas umivenom europejcu Aleksandru Vučiću, stranačkom kolegi HDZ-a u Europskoj pučkoj stranci.

Šešelj je nedvojbeno zaslužio da ga se na kraju dugog i tragikomično vođenog procesa ipak može nazvati osuđenim ratnim zločincem, a Vučić jednako tako zaslužuje da se ne zaboravi njegov šegrtski staž kod tog osuđenog ratnog zločinca, njegovog političkog oca.