Foto: Wikimedia/ECHR
KONVENCIJA Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatija pod nazivom Istanbulska konvencija, prema gradu u kojem je započelo njezino potpisivanje, stupila je na snagu 1. kolovoza 2014. godine.
To između ostalog znači da ju je potpisalo i ratificiralo dovoljno članica Vijeća Europe, kojih ima sveukupno 47 (IK su potpisale 44, a ratificiralo 27 država), te da je Istanbulska konvencija već nekoliko godina dio europske pravne stečevine.
U Hrvatskoj su Katolička crkva i desno-klerikalne udruge pokrenule žestoku kampanju protiv Istanbulske konvencije, tvrdeći da ona ugrožava budućnost nacije, te su njenu najavljenu ratifikaciju u saboru predstavili kao Armagedon. No Hrvatska je kao članica Vijeća Europe već pod ingerencijom standarda zaštite žena od nasilja što pokazuje i presuda Europskog suda za ljudska prava iz srpnja prošle godine.
Slučaj Europskog suda za ljudska prava Ž. B. protiv Hrvatske
U slučaju Ž. B. protiv Hrvatske, u kojem je presuda objavljena u Strasbourgu 11. srpnja 2017., Istanbulska konvencija se u točkama 36, 37, 38 i 56 navodi kao ''relevantan međunarodni materijal'' za odlučivanje u pravnom smislu.
Presuda Europskog suda za ljudska prava, u kojoj je Hrvatska osuđena da žrtvi obiteljskog nasilja Ž. B. isplati 7615 eura odštete i koja Hrvatsku proglašava krivom za kršenje članka 8 Europske konvencije o ljudskim pravima, pet članaka Istanbulske konvencije navodi kao važne za konačnu presudu.
Presuda Europskog suda za ljudska prava, u kojoj je Hrvatska osuđena da žrtvi obiteljskog nasilja Ž. B. isplati 7615 eura odštete i koja Hrvatsku proglašava krivom za kršenje članka 8 Europske konvencije o ljudskim pravima, pet članaka Istanbulske konvencije navodi kao važne za konačnu presudu.
Dakle, kada je riječ o jednom od dva ključna suda na europskom nivou - drugi je Sud Europske unije u Luksemburgu - Istanbulska konvencija se već primjenjuje na Hrvatsku. To ujedno znači da bi protivnici Istanbulske konvencije, ako su doista ozbiljni u svojim tvrdnjama o golemoj prijetnji koju IK predstavlja, zapravo trebali tražiti da Hrvatska istupi iz Vijeća Europe i prestane uvažavati presude Europskog suda za ljudska prava. Hrvatska bi se, naravno, u tom slučaju našla posve izoliranom u Europi, nešto kao Albanija pod vlašću Envera Hoxhe.
No nije li baš to ono što priželjkuju zagovornici tzv. suverenističke politike, odnosno isključivanja Hrvatske iz relevantnih međunarodnih konvencija i asocijacija koje okupljaju sve ili većinu europskih zemalja?