Stipetiću ne trebaju nikakvi spomenici, zauvijek ćemo pamtiti njegovu veličinu

Foto: Index/Hrvatski časnički zbor

ONO PO čemu ću prvo pamtiti generala Petra Stipetića je njegov osmijeh. U razgovoru je, a govorio je u hrpi dokumentaraca, nabrajao precizno i točno događaje i osobe, mirno, staloženo, kao da priča nekom mlađem članu obitelji, a ne objektivu kamere. I onda bi se nasmijao. Iskreno, kako samo čovjek dobrih namjera i čiste savjesti može.

Hrvatski jezik za dužnost koja se u engleskom zove "officer" ima riječ "časnik", korijen nam je svima poznat – čast. I ako je netko u Hrvatskoj bio časnik u punom smislu te riječi, bio je Petar Stipetić. Rođen u Ogulinu 1937. odrastao je u siromašnoj, no marljivoj radničkoj obitelji. Uspješno je završio školu i gimnaziju. A onda se, kao i mnogima koju su htjeli dalje i više, a roditeljske mogućnosti to nisu mogle pratiti, pojavilo rješenje – uniforma. Kao i stoljećima prije, iz siromašnog kraja se može ili u policiju ili u vojsku.

Tamo je akademija koja ti da i odjeću, i krevet, i plaću. Mladi Stipetić je tako otišao na Vojnu akademiju kopnene vojske JNA u Beogradu i započeo vojnu karijeru. Radio je brojne poslove, uglavnom vezane za inženjeriju. Kažu da nije bio blag zapovjednik, ali vojska ga je voljela jer je bio pravičan. Polagano se penjao i stepenicama sustava, čin po čin, završavajući dodatne škole. Nešto pred raspad države, 1989., promoviran je u čin general-majora.

Karijera u HV-u

Na poziv predsjednika Franje Tuđmana, tj. razgovora u strogoj ilegali, u rujnu 1991. godine general Stipetić prelazi u Hrvatsku vojsku. Raspoređen je odmah na visoke dužnosti, sukladno činu, iz čina general-majora JNA preveden je u čin general bojnika HV-a.

Iz čitave bogate karijere hrvatskog generala koji se nije libio ući u sukob s političarima, koji nije ni šutio kada je trebalo prozvati za nešto loše, kojemu je na pameti bila samo Hrvatska i profesionalizam, u povijesti će najviše ostati jedna fotografija. Prvog dana Oluje HV je imao velikih gubitaka na području sektora Sjever oko Petrinje. S druge strane nalazio se 21. kordunski korpus srpskih snaga, koji je vodio također profesionalni vojnik, pukovnik Čedo Bulat. Predsjednik Tuđman naređuje zamjenu zapovjednika i Stipetić preuzima zapovijedanje HV-om usred vojne akcije. Snage HV-a konsolidiraju se i ubrzo počinju napredovati na svim pravcima.

Dana 8. kolovoza Kordunski korpus se predao. Sam čin predaje, gdje Čedo Bulat potpisuje Petru Stipetiću bezuvjetnu kapitulaciju na haubi automobila, ovjekovječen je fotografijom, jednom od najsnažnijih dokumenata Domovinskog rata. Stipetić je ozbiljan, no ne likuje. Kao najveći profesionalac prima predaju, a časnicima srpske vojske ostavlja i osobno naoružanje, nešto što piše u Ženevskim konvencijama, a nije se primjenjivalo tko zna od kada. Predao se cijeli korpus s tenkovima, topovima i tisućama ljudi, nešto što se nije dogodilo  još od Drugog svjetskog rata. Stipetić je ostao još godinama aktivan, 2000. imenovan je načelnikom Glavnog stožera, 2003. odlazi u zasluženu mirovinu.

Političari ga nisu voljeli

Nikada nije bio politički aktivan, a nije se ustručavao reći u lice političarima stvari koje su loše. Nije nikada ni spomenut u bilo kojoj aferi, nije iz rata izišao bogat, nije se gurao u vlast, nije tražio stranačku iskaznicu, nije svoj autoritet i uspjeh koristio za neke osobne ciljeve. Zato vjerojatno i nije dobio ni minutu šutnje na plenarnoj sjednici sabora. Previše je ljudi tamo u saboru Stipetić podsjećao koliko je on velik, a koliko su oni mali i prizemni. No, možda je tako i bolje. Možda je i bolje ne slušati kako prizemni i gramzivi političari u cilju vlastite promidžbe pričaju u Stipetiću i natječu se tko će izmisliti bolju frazu kako bi dobili 5 sekundi više na nacionalnoj televiziji. Stipetić bi se svima njima onako, lagano mangupski, nasmijao.

General Petar Stipetić bio je hrvatski časnik, uspješan zapovjednik i vrhunski profesionalac. Jedan od onih koje podređeni poštuju i prate ne zato što moraju, već zato što žele. Jedan od onih koji su svojim primjerom pokazali što znači javna služba, jer vojska u osnovi to i je. A to znači: biti obrazovan, biti profesionalac, biti uvijek spreman na najteže izazove, biti pošten i biti humanist. A to je on sve bio i tako će ostati zapamćen u srcu hrvatskoga naroda. Poput Starčevića, poput Radića i poput drugih velikana, ne trebaju njemu ni velike riječi ni veliki spomenici. Obavljajući svoju vojničku dužnost, pokazao je kako se vojnička dužnost, pa i dužnost državnog službenika, treba obavljati.

Došli su ljudi koji nisu imali njegove kvalitete


Vjerujem da je sanjao bolju Hrvatsku od ove. No Hrvatska nažalost nije imala snage tražiti i u drugima, nakon rata, u političkim i sličnim vođama upravo one kvalitete koje je imao Petar Stipetić. Došli su ljudi koji nisu imali ni grama njegovih kvaliteta.

Generale, hvala ti što si pomogao oslobađanju ove zemlje i hvala ti što si nam pokazao kakav nositelj odgovornih funkcija mora biti: profesionalan, odgovoran, no skroman i plemenit. Politika i političari su te već za života počeli zaobilaziti, no zato ćeš ostati zapamćen još veći u srcu svih onih koji vole ovu zemlju, ovu Hrvatsku, za čije si se granice izborio.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Pročitajte više