Foto: Index/FaH/123rf
Primjerice, jedna studija, objavljena 2014. u časopisu Current Biology, utvrdila je da su ljudi koji su izrazito osjetljivi na gadljive prizore poput izmeta, tjelesnih izlučevina ili lešina, statistički značajno skloniji konzervativnim političkim opcijama. Štoviše, rezultati su pokazali da je na temelju reakcija na takve prizore moguće odrediti političke sklonosti određene osobe s visokom točnošću od 95%.
Naravno, kako je riječ o statistici, a ne o univerzalnom pravilu, i kako su svi ljudi gadljivi, samo ne u istoj mjeri, nitko ne bi trebao izvoditi nikakve konačne zaključke prema osobnom doživljaju vlastite osjetljivosti na gadljive prizore.
Evolucijska prilagodba
U novoj studiji, objavljenoj u časopisu Royal Society Open Science, autori su pokušali istražiti postoji li veza između gadljivosti prema tjelesnim mirisima i sklonosti autoritarnim režimima.
Tim u uvodu ističe da je sustav kemijske signalizacije primitivan sustav za regulaciju međusobnih kontakata kao i za izbjegavanje bolesti. Drugim riječima, čovjek je kroz evoluciju razvio gađenje na razne prizore i mirise, poput onih koji su povezani s raspadanjem ili izmetom koji mogu biti signali da određeni objekt može biti izvor bolesti.
„Odvratne supstance (npr. izmet, gnoj i rane) često sadrže patogene. No gađenje također izazivaju poticaji koji nisu izvor zaraze kao što su tjelesne, moralne ili seksualne devijacije, što ukazuje da pretjerano obrambeno ponašanje stvara fizičku i društvenu distancu u odnosu na druge koji se doživljavaju kao mogući nositelji čak i najmanjeg rizika zaraze, što pak vodi do društvene stigmatizacije. Štoviše, novija istraživanja pokazuju značajno preklapanje neuropsiholoških temelja bazičnog i moralnog gađenja, što ide u prilog ideji da su društveno i moralno gađenje mogli evoluirati zajedno s bazičnim“, pišu u svojem radu autori.
„Gađenje stoga može biti u temelju ponašanja izbjegavanja pojedinaca i grupacija koje se doživljavaju kao strane, čudne, moralno devijantne ili sklone kršenju normi. Primjerice, Faulkner i suradnici otkrili su da viša prisutnost patogena i doživljaj ranjivosti na bolesti predviđaju negativne stavove prema nepoznatim skupinama“, dodaju autori.
Drugim riječima bazični osjećaj gađenja, može se očitovati i u drugim osjećajima poput moralnih procjena dobrog i lošeg te doći do izražaja u reakcijama na kontakte s pripadnicima drugih, stranih društvenih grupacija, primjerice pripadnika drugih rasa, vjera, kultura ili nacionalnosti. Sve ovo izraženije je kod ljudi sklonih konzervativnim svjetonazorima.
Politika i osjetljivost na smrad
Jonas Olofsson sa Sveučilišta u Stockholmu u Švedskoj i njegovi suradnici u svojem istraživanju na uzorku od 201 dobrovoljca širom svijeta mjerili su tzv. ''body odour disgust sensitivity (BODS)'', odnosno razine gadljivosti prema mirisima kao što su znoj, zadah iz usta ili smrad zahoda po urinu. U studiji je mjerena i gadljivost na neugodne vizualne podražaje kao što su crvene ranice na koži.
Autori su istovremeno ocjenjivali intenzitet sklonosti sudionika autoritarnim, desničarskim režimima. Dobrovoljci su u online anketama trebali reagirati na tvrdnje tipa: „najbolji način života jest onaj staromodni“ ili „treba nam snažan vođa kako bismo se nosili s nemoralom u društvu“.
Studija je pokazala da su ispitanici koji su pokazivali visoke razine gađenja na mirise istovremeno bili skloniji desnim autoritarnim režimima. Reakcije na vizualne podražaje bile su nešto slabije.
Slični rezultati potvrđeni su u drugom eksperimentu koji je kasnije proveden na 160 ispitanika u SAD-u.
U trećem krugu studije Olofsson i suradnici pokušali su utvrditi može li intenzitet gađenja prema mirisima predvidjeti sklonost određenim autoritarnim političkim čelnicima poput Donalda Trumpa. Ovo ispitivanje proveli su mjesec dana prije američkih predsjedničkih izbora 2016. U njemu su sudionike pitali kojeg predsjedničkog kandidata podržavaju.
„Oni koji su najviše podržavali Trumpa, bili su najosjetljiviji na smrad tijela“, rekao je za New Scientist Olofsson.
Evolucijski psiholog prof. Igor Mikloušić s Instituta Ivo Pilar i Hrvatskih studija, kaže da istraživanja koja pokazuju koliko je utjecajan naš osjećaj gađenja, koji možemo pratiti puno dalje u našu evolucijsku povijest od bilo kakvih moralnih sentimenata, a danas igra ulogu u gotovo svim sferama našeg ponašanja, spadaju u najzanimljivija u polju evolucijske psihologije.
„Sve, od preferencija za određenu političku opciju, preko religioznosti, do netrpeljivosti prema određenim manjinama, pod utjecajem je ovog adaptivnog mehanizma. Čini se kako se naša moralna struktura tek nadogradila na 'instalacije' koje smo imali od ranije i iskoristila emocije koje nas privlače ili odbijaju od određenog podražaja da bi nam pomogle da učinkovitije navigavamo u društvenom okruženju. No ono što je ranije bilo adaptivno - da smo više vezani za svoju grupu i jako neprijateljski prema strancima, danas je često kontraproduktivno“, rekao je za Index Mikloušić.
Evolucija i moral
Ova studija, kao i druge provedene do sada, ipak ne daju definitivan odgovor na jedno ključno pitanje – što je u ovome kokoš, a što jaje? Drugim riječima, teško je sa sigurnošću utvrditi je li usađeni osjećaj gađenja taj koji određuje sklonost konzervativizmu ili vrijedi obratno. Također je teško jasno odrediti koliki bi u tome mogao biti utjecaj urođene ljudske prirode u odnosu na odgoj, odnosno utjecaj društva i učenje.
Jedan od prvih koji su tematizirali navedene evolucijske prilagodbe i njihovu povezanost sa svjetonazorom i političkim preferencijama jest psiholog Jonathan Haidt. On je 2001. na University of Virginia u Charlottesvilleu objavio rad u kojem je izložio teoriju prema kojoj se ljudske ideje o dobru i zlu više temelje na instinktivnim osjećajima nego na logičkom razmišljanju i usvojenom znanju. Zajedno s kolegama Paulom Rozinom i Clarkom McCauleyjem razvio je čak i tablicu za mjerenje intenziteta moralnog gađenja.
Prema Haidtu, različite osobine koje se statistički mogu povezati s pripadnicima različitih političkih opcija, kroz povijest su predstavljale podjednako važne evolucijske prednosti.
Primjerice, ljudi skloni lijevim političkim opcijama u anketama redovno iskazuju veću sklonost promjenama, slobodama i istraživanju novoga, te više razine empatije, sklonosti jednakosti i uzajamnoj toleranciji.
S druge strane ljudi skloni konzervativnim opcijama pokazuju da više cijene osobine kao što su lojalnost, čistoća i svetost, poštovanje autoriteta i kažnjavanje prijestupa.
U skladu sa svojom tezom o šest moralnih temelja, Haidt se zalaže za bolje razumijevanje među pripadnicima raznih političkih opcija i njihovih pokretača.
No neki kritičari, uglavnom lijeve provenijencije, optužuju ga da promovira svojevrstan socijalni darvinizam i determinizam te da previše težine pridaje prirodi, odnosno genima, a premalo odgoju i društvenim utjecajima.
Haidtove ideje, među ostalima, kritizirao je i neuroznanstvenik Sam Harris, jedan od prominentnih autora Novog ateizma. Prema Harrisu Haidt je previše važnosti pridao ulozi religije, pozivajući se na njezinu evolucijsku ulogu u ljudskom društvu, a zanemarujući činjenicu da ona opravdava praznovjerje, ljudska žrtvovanja i slične štetne manifestacije kroz povijest.
Kako god bilo, psihološka istraživanja, među kojima i ovo novo, pokazuju da moralne prosudbe nisu isključivo rezultat racionalnog promišljanja.
Priroda vs odgoj
Mikloušić kaže da naše moralne temelje definiraju i geni i društveni utjecaji i kultura. No smatra da je utjecaj gena ipak veći nego onaj okoliša.
„Zanimljivo je da smo naznake preklapanja bazičnog gađenja i moralnog gađenja mogli već ranije prepoznati u jeziku. Primjerice, kada opisujemo moralne prijestupe, koristimo iste riječi kao i kad opisujemo nešto od čega se potencijalno možemo razboljeti. Smrad zapuštenog WC-a ili prizor zagnojene rane opisat ćemo istim terminom – odvratno – kao i priče o tome da je netko prevario, istukao ili u najgorem slučaju silovao staru i nemoćnu osobu ili dijete“, tumači Mikloušić.
U nekim situacijama moralno gađenje može poprimiti vrlo opasne, ekstremne forme, a lako može biti zloupotrebljeno u političke svrhe.
„Ekstremni primjer kako to izgleda kada naše emocije gađenja zavladaju politikom možemo vidjeti na primjeru Drugog svjetskog rata. Hitler je primjerice, govoreći o Židovima, koristio termine kao što su gamad i paraziti, povezivao ih je sa sifilisom i nazivao 'židovskom bolešću', a također je promovirao ideju rasne 'higijene'. Vidimo da je isti ovaj mehanizam mogao objasniti zbog čega su i homoseksualci, druge rase, ili osobe s genetskim bolestima, posebno onim vidljivima, spadale u istu kategoriju. A da bi cijelu njemačku naciju otuđili od takvih skupina, nacisti su koristili termine koji su poticali strah, gađenje i želju za zaštitom od zaraze. Zanimljiva je analogija koju je netko spomenuo, a to je da ako nekoga mrziš, onda ga želiš povrijediti. Međutim, ono što ti se gadi i za što ti tijelo govori da je izvor zaraze, želiš izolirati – primjerice u geto – ili uništiti i zapaliti“, upozorava Mikloušić.
Kako prevariti osjećaj morala
Psiholozi su u posljednje vrijeme proveli cijeli niz zanimljivih eksperimenata koji pokazuju da naše moralne prosudbe nisu samo ovisne o snazi usađenog temeljnog osjećaja gađenja, već da ih je također moguće zbuniti ili provocirati.
Tako se pokazalo primjerice da ljudi koji se nalaze u smrdljivoj sobi osjećaju veću distancu prema gay populaciji, pada im potpora za gay brakove te da smrad kod njih potiče konzervativne stavove. Ovaj efekt zabilježen je i na konzervativcima i na liberalima.
Zanimljivo je s druge strane istraživanje koje je pokazalo da ljudi nakon cijepljenja ili pranja ruku, koji u nama smanjuju strah od zaraze, osjećaju manje predrasude prema drugim grupama.
„Dakle, osjećaj morala kao da je bihevioralni imunološki sustav koji nam pomaže da izbjegavamo potencijalno opasne socijalne kontakte, ali često može okinuti i kad prijetnja ne postoji čineći nas pretjerano sklonima predrasudama! A čini se da genetika utječe na to koliko nam je ovaj sustav osjetljiv“, zaključio je Mikloušić.