Foto: Index
>> Studija: Većina milenijalaca muči se u životu više od svojih roditelja
"Zbog činjenice da baby boomeri (rođeni od 1946. i 1964.) zauzimaju najbolja radna mjesta i većinu kuća, milenijalcima ide lošije nego njihovim roditeljima, posebno kada je riječ o plaći, vlasništvu nad nekretninama i ostalim elementima životnog standarda", napisala je banka u godišnjem Izvještaju o globalnom bogatstvu objavljenom u utorak.
Za razliku od mnogih drugih aktualnih tema u kojima je hrvatsko društvo isključeno iz suvremenosti, kada je riječ o tome kako su roditeljske generacije temeljito sjebale budućnost svojoj djeci, Hrvatska je možda čak i među svjetskim liderima.
Naime, to što su današnji mladi najviše pogođeni nezaposlenošću, što s fakulteta izlaze osedlani ogromnim dugovima za školarine, što moraju otići iz svoje zemlje u tuđinu u potrazi za boljim životom, nije samo rezultat odluka loših ili nesposobnih političara nego, logikom demokratske odgovornosti, i svih onih koji su takvu politiku razne kratkovidne i štetočinske godine podržavali, birali ili joj se nisu suprotstavljali. To što iz Slavonije mladi masovno odlaze u Irsku i Njemačku nije samo krivica HDZ-a nego svih onih djedova i baka, i mama i tata, te mladeži koji su desetljećima glasali za taj HDZ. Očito je da im interes vlastite djece i njihova budućnost nisu bili dovoljno važni da kritički propituju svoje odluke, promijene svoje ponašanje i logiku razmišljanja, jer važnije je bilo mrziti Srbe, proklinjati “mentalne Jugoslavene”, uhljebljivati se u javnoj i državnoj službi, dizati kredite zbog neisplativih gluposti umjesto investirati u pokretanje vlastite firme itd.
Roditelji su dozvolili obrazovanje iz laboratorija Ljilje Vokić i Katoličke crkve
Nedoraslost i sebičnost starijih generacija dovele su Hrvatsku u stanje u kakvom danas jeste, pa i mlade u to da su politički izluđeni nakon desetljeća obrazovanja osmišljenog u laboratoriju Ljilje Vokić i Katoličke crkve. Dapače, taj strašni generacijski zločin koji su nad svojom djecom počinili i počinjavaju hrvatski roditelji najbolje se vidi na temi obrazovanja. U interesu mladih bilo bi da odavno u školama imaju suvremeni seksualni i građanski odgoj jer bi tako naučili stvari koje su direktno važne za njihov život i postojanje, ali hrvatski su se roditelji više angažirali da svojoj djeci to uskrate umjesto da su masovno tražili da se to što prije ostvari. Isto važi i za izostanak informatike u školama.
S druge strane, inzistiranje na tome da po školama hodaju veterani Domovinskog rata i da se mladima pere mozak s nacionalnom poviješću nije u interesu tih mladih, oni od toga u svijetu 21. stoljeća očito nemaju neke koristi. Korist zato imaju prethodne generacije koje su ratovale jer se njih i njihove nacionalističke fantazije održava relevantnima, te se time truje i mladež, kojoj se usađuje promašena obaveza da su im važniji mrtvi nego njihova vlastita budućnost, a tako i budućnost Hrvatske. Silovanje mladih nacionalnom poviješću tako se ispostavlja kao još jedan izraz sebičnosti ostarjelih, koji na svoje potomke gledaju kao na ekstenziju svojih opsesija i zabluda umjesto na autonomne ljude za čiju budućnost imaju odgovornost.
Možda je najmonstruoznije što se pritom roditelji pozivaju na svoje pravo da djecu odgajaju u skladu sa svojim filozofskim i vjerskim uvjerenjima, jer četvrt stoljeća provođenja tih istih uvjerenja u hrvatskoj praksi dovelo je državu na rub propasti. Ako je išta očito, onda da treba što prije početi raditi suprotno od dosad prevladavajućih uvjerenja i ponašanja roditeljskih generacija, koje su na jedan tako brutalno sebičan način uništile bolju budućnost svoje djece.
O kriminalu se šutjelo ili se u njemu sudjelovalo
Hrvatski su roditelji zakazali i kao angažirani građani, desetljećima se odlučujući za “ne bih se štel mešat” politiku kad god su u društvu bili suočeni s nepravdom i kriminalom ili su, još gore, spremno u tome i sami sudjelovali. Oboje je izraz poražavajuće gluposti, kukavičluka i oportunizma, jer nisu shvatili da svakom takvom odlukom zapravo nisu štitili svoju obitelj od potencijalne neugodnosti nego su vlastitoj djeci krali budućnost, proizvodeći jedno osiromašeno i moralno razoreno društvu u kojem svako svakoga mrzi. Neovisno jesu li sebe i svoju djecu materijalno koliko-toliko osigurali, u društvenom su smislu fatalno podbacili jer nisu razmišljali dalje od vlastitog nosa, pa zato mladi danas u tisućama bježe iz Hrvatske.
Vrhunac licemjerja i samosažaljenja je onda ridati nad time ili pak prozivati mlade što nisu dovoljno domoljubni, jer svi ti koji sada plaču jer su im kćerke i sinovi u Dublinu i dalje odbijaju pogledati se u ogledalo i priznati si da su im djeca otišla baš zbog njih. Oni su kroz desetljeća zdušno pripremali teren za takav razvoj događaja, a kao obranu im ne treba prihvatiti ni izvlačenje na to da nisu znali, jer znati su trebali. Najlakše je proklinjati one na vlasti - koji naravno nisu lišeni odgovornosti - ali pritom sebe izmicati od bilo kakve odgovornosti je besramno poricanje i potpuni izostanak samosvijesti. Pravili su se da se brinu u svojoj djeci i njihovoj budućnosti, a u stvari su im stalno radili o glavi.
Što su mislili tko će plaćati sve one mirovine ljudi koji su ih počeli primati s 55 godina, sve one povlastice veteranima? Sve to su ostavili svojoj djeci na teret, dakle kao dodatni jaram povrh svega onoga što su im prethodno oduzeli, a sami su u tome uživali, poput lakšeg pristupa obrazovanju. Za razliku od generacije koja je izgrađivala zemlju nakon Drugog svjetskog rata i svojoj djeci ostavila bolji život i prilike nego su ih sami uopće mogli zamisliti, hrvatske generacije koje su preuzele kontrolu nakon Domovinskog rata skoro sve su uništile i svojoj djeci ne da nisu ostavile ništa, nego su ih gurnuli u minus.
S posljedicama klimatskih promjena neće se suočavati oni koji su ih zakuhali
Poznata poslovica poučava da, ako si upao u rupu i želiš izaći, prvo trebaš prestati kopati, no to hrvatske roditeljske generacije i dalje tvrdoglavo neće učiniti, pokazujući da odbijaju bilo što naučiti iz nevjerojatne plejade grešaka koje su počinili od 1991. do danas. Dapače, i dalje se fanatično kopa još dublje, a mladi to instinktivno razumiju, ako i nisu još u stanju jasno artikulirati, pa zato bježe glavom bez obzira. Osnovni ljudski instinkt za preživljavanjem im poručuje da trebaju pobjeći što dalje od takvih roditelja i takvog društva ako žele ikad imati nešto što bi sličilo normalnom životu.
Nažalost, beskrajna sebičnost baby boomera odredila je u velikoj mjeri i države u koje iz Hrvatske bježe, zapravo cijeli svijet. Očito je da s katastrofama koje slijede zbog ljudskom aktivnošću izazvanih klimatskih promjena neće morati nositi generacije koja su sve to zakuhale. Ne, to ostaje današnjim klincima kao naslijeđe. Vidjelo se i kod referenduma o Brexitu da su stariji, koji su većinski podržali izlazak Velike Britanije iz Europske unije, nezainteresirani za budućnost svoje djece i unuka, koji su pak većinski glasali za ostanak. Oni koji će živjeti još 5-10 godina su zahvaljujući svojoj brojnosti i sebičnosti odredili budućnost generacija koje imaju još 50-70 godina života i to baš nasuprot njihovim željama. Uostalom, većinu su ratova u povijesti započeli starci, navodno mudri zbog životnog iskustva, te onda poslali mlade na masovno klanje u ime ovog ili onog višeg cilja. Zanimljivo, u Domovinskom ratu nisu se borila ni Tuđmanova djeca ni unuci, njih nije bilo na prvoj liniji. Kao ni sina Slobodana Miloševića.
Dobar savjet pravobraniteljice za djecu
Ipak, cijeli bi taj proces u hrvatskom slučaju mogao donekle imati jedan crnohumorni happy end. Masovni odlazak mladih koji će u Njemačkoj, Irskoj ili Kanadi uspjeti ostvariti kakav-takav normalan život dovest će do totalnog sloma hrvatskog mirovinskog i socijalnog sustava, pa će budući umirovljenici ostati bez mogućnosti da vlastitoj djeci do posljednjeg daha otimaju sredstva za život nakon svega što su im prethodno oteli. Teško će ih biti tada sažalijevati jer ne samo da su si tu kašu sami skuhali, nego su i sve učinili da svoju djecu povuku sa sobom u bezdan.
Zato je najbolji savjet koju su hrvatski mladi dobili onaj od odlazeće pravobraniteljice za djecu Ivane Milas-Klarić. “Učite strane jezike i bježite glavom bez obzira” je prvi put kada se netko iz roditeljske generacije iskreno obratio mladima Hrvatske i dao im savjet od kojeg mogu imati koristi. Sve što im se prije toga govorilo nije bilo u njihovom interesu nego u interesu fikcija poput Nacije, Domovine, Vjere i sličnih manipulacija.
Važno je da to shvati i današnja hrvatska mladež koja će jednog dana isto imati svoju djecu i time odgovornost roditelja. Bez obzira na to što osobno mogu imati pozitivna iskustva sa svojim roditeljima, njihova je generacijska dužnost prema vlastitoj djeci da im ne nanesu nepravdu i štetu kakva je učinjena njima. Oni će imati priliku prekinuti taj ciklus zlostavljanja cijelog naraštaja. Zbog sebe i zbog svoje djece, moraju je iskoristiti.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala